Trag (vašara) na (glavnom) trgu

Glavni je trg tradicionalno posebice izloženi materijalni trag kulturnoga, političkog, socijalnog života grada (zaduženi će ga stihoklepci olako zvati “dušom”). U svakome slučaju, riječ je o odlikovanome izlogu urbane egzistencije, pa je njegov izgled uvijek podobna tema rasprava i osporavanja – najčešće s pojednostavnjenom estetičkom argumentacijskom strategijom (iza koje, dakako, neprestance izviruju političke ili svjetonazorske opcije).

U Zagrebu se – ne posve specifično, no specifično zaoštreno – ovakva diskusija oduvijek vodila sapeta u svojevrsnome sandwichu, između (nerijetko posve oponašalačke) težnje da se bude što je moguće sličniji “svijetu” (danas, valjda, “Europi”) i (jednako tako nerijetko posve ksenofobične) težnje da se bude što je moguće različitiji od (bliže i dalje) okoline grada. Zagreb je, dakako, živio s ljudima iz Zagorja i Slovenije, Slavonije i Dalmacije (pa “čak” i iz Hercegovine), no, ipak, “prišleki” su, svagda iznova stavljani na integracijsku kušnju.

Integracije je, pak, širila i njihov utjecaj na gradsku tradiciju, osvježavajući ju – s različitim posljedicama. Okrenutost velikim uzorima (od Beča do New Yorka) trebala je pritom spasiti iznimnu, civilizacijsku ulogu metropole. Uza svu tradicionalnu umišljenost, bolji su među “purgerima” oduvijek imali samo jednu ozbiljnu prednost pred “prišlekima”, svijest o tomu da ni Zagreb (koji su došljaci kanili osvajati) nije po sebi “bogzna kaj”.

Svi su se ti tradicionalni (i tradicionalno uglavnom nenasilni) sukobi zrcalili ponajprije na glavnome trgu. Na njemu su se desetljećima skupljali došljaci, sabijeni u nepisano, ali precizno određene dijelove plohe trga, no krajem šezdesetih radikalna je modernizacija promijenila lik Trga. Početkom devedesetih godina plebiscitarno je zazvana re-tradicionalizacija – naravno u kičastoj varijanti koja je bana-jahača okrenula na jug namjesto na sjever, jer se novo vodstvo nije usuđivalo priznati tradicionalnu okrenutost “proti Mađarom” (lakše ju se bilo usmjeriti protiv hajdukovaca).

I na to su se navikli pitomi građani zagrepčanski. A posljednjih se mjeseci sve više navikavaju na to da “Trgač” pred njihovim očima zapravo prestaje postojati. Posve fizički, kretanje je trgom sve teže, jer je njegova površina sve češće zauzeta reklamnim građevinama (od patuljastih nogometnih igrališta, do malih, ali veoma glasnih, pozornica s kojih rutinirano promukli voditelji nešto “animiraju”). Dapače, ovih je dana na Trgu održan i (drugorazredni) šakački dvoboj, a svaku drugu subotu pretvaraju ga i u “plac” (pod firmom “Markova sajma” krčme se kičaste inačice “slavnoga hrvatskog nasljeđa”).

Ne treba poznavati odveć povijesne sociologije kako bi se razumjelo da je sajam na glavnome trgu označnica grada koji je – još – bez građana (u suvremenome smislu riječi), grada kojim autoritarno vladaju grofovi i cehovi, žandarmi i načelnici, Zagorkina Zagreba. Ukoliko bi ovaj današnji trebao biti drukčiji, valjalo bi to moći pokazati i na njegovu glavnome trgu. To se ne čini koncertima (pa makar, recimo, i Thompsonovim) u povodu Dana grada (koji, uz put, nije datum sjedinjenja Kaptola i Gradeca, nego blagdan “nebeske zaštitnice grada”), vašarom, ni gromoglasnom propagandističkom onanijom. Ili, ipak, ono što se zbiva zapravo (većinski) odgovara gradu kakav doista jest?