Topnički su dnevnici izmišljeni kad je tužiteljstvo zaglibilo u nedostatku dokaza

Ponovno se traže tzv. topnički dnevnici, “ključni dokaz” protiv Gotovine u Haagu. Tužitelj Brammerz pritišće Vladu dok neki mediji plješću njegovim genijalnim istražiteljskim uputama i prijekorima hrvatskim dužnosnicima kojima ih je osramotio.

Vlada osniva još jedan tim za istragu o tim dokumentima, a Mesić zna gdje se moraju tražiti i nastoji - bilo bi zanimljivo znati zašto - da pošto-poto postanu problem. Način na koji se sve to čini naivne može uvjeriti kako su ti dnevnici nešto definirano, izvjesno, u vojnim okršajima neizostavno. Dakle, postojali su i u Oluji, to jest u oslobađanju Knina, i još ili postoje pa ih treba naći ili ih je netko djelomice ili posve uništio pa krivca treba otkriti.

Ali što ako ti dnevnici nisu postojali pa ne postoje ni danas te ih, nepostojeće, nitko nije mogao ni otuđiti ni uništiti? Nekoliko mjeseci nakon što su postali sporni, priznato je da sintagma “topnički dnevnici” nije dobra, da ne označava ono što se traži, ali nitko da kaže - što se to traži i kako se to točno zove.

A kad se i zašto se tražiti počelo? Nitko te “dokumente” do sredine prošle godine - kad je suđenje generealima bilo poodmaklo - nije ni spominjao. Prije pak sudskog postupka tužiteljstvo je javno govorilo da ima sve što je potrebno za osuđujuću presudu, a u uvodnoj riječi i na predraspravnim sjednicama tužitelj Alan Tiger tvrdio je da tužiteljstvo raspolaže svim relevantnim dokazima koji potkrepljuju optužnicu. Počinje dokazni postupak, redaju se svjedoci koji su trebali potvrditi tezu o “prekomjernom granatiranju”, ali obrana njihove “dokaze” obara.

Kad je vidjelo kakav mu je blijed učinak, tužiteljstvo odlučuje s pravosudnog prijeći na političko područje, pa od suda zahtijeva da Hrvatskoj izda nalog za dostavljanje tzv. topničkih dnevnika. Održava se rasprava pred sudskim vijećem u kojoj sudjeluju i neki hrvatski dužnosnici (Krnić, Markotić) koji u oštrom tonu pitaju na osnovi čega je podnesena optužnicu ako sada nedostaje “ključni dokaz”.

Sudsko vijeće ne izdaje Hrvatskoj “sub penu” nego traži da sudu i tužiteljstvu dostavi što ima. Potom slijede jalove istrage u Hrvatskoj, sumnjičenje Gotovine i njegova tima da su ukrali dokumente, prijetnje nekih zemalja s Britanijom na čelu da će blokirati pregovore Hrvatske sa EU ako Brammerzov izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a ne bude pozitivan, Sanaderov odlučan stav u UN-u, pa privremeni pad topničkih dnevnika u sjenu spora sa Slovenijom koja blokira hrvatske pregovore sa EU, zatim Sanaderova ostavka, neka vrsta sporazuma sa Slovencima i ponovno izranjanje tih dnevnika kao moguće prepreke ulasku Hrvatske u EU.

Te pak dnevnike nitko neće naći jer ne postoje, a postoje popisi topničkih ciljeva za koje se zna i koji nisu sporni. Uostalom, za javnost bi bilo instruktivno da oni koji te “dokaze” traže pokažu kako izgledaju dnevnici vođeni u drugim hvatskim oslobodilačkim akcijama, u srpskoj opsadi Vukovara, u američkoj okupaciji Iraka...

I kakvi bi to bili zastrašujući dnevnici “prekomjernog granatiranja” Knina u kojem je, prema službenom nalazu forenzičara, ubijena samo jedna civilna osoba!? Nema se što drugo zaključiti nego da je riječ o političkom pritisku na Hrvatsku, o traženju nepostojećega, kako bi se ova zemlja kaznila za neizvršenje neizvršivoga. O nepostojanju topničkih dnevnika nekoliko je puta govorio i SDP-ov zastupnik, ratni zapovjednik, Gotovinin suradnik Ante Kotromanović.

Ali ratnici u ovoj zemlji ne postoje da oni izriču istinu o ratu: sve su preuzeli Haag i hrvatska vlast, nesretna što na haaški zahtjev ne može proizvesti ratnu stvarnost koje nije bilo.