Tko kardinala dovodi u neželjene situacije

Božićna propovijed kardinala Josipa Bozanića najmanje je trebala biti povod za žučne polemike, sukobe i optuživanja, jer Božić je blagdan mira, radosti, nade... Ali što je, tu je, vatra se rasplamsala i svatko bi iz nje trebao izvući pouke. Najgore bi, međutim, bilo da se kardinal sad još više izolira od javnosti, da još više anatemizira medije, umjesto da se i dalje pokušava njegovati kakav-takav dijalog.

Medijima, i svjetovnima i crkvenima, prvobitni je zadatak da propituju našu svakidašnjicu, a druga je stvar tko od njih kako i na koji način to radi. U današnjem turbulentnom vremenu, posebice u ovom u kojem se nalazi još uvijek tranzicijska Hrvatska, najviše od svega potreban je dijalog i zajedništvo, međusobna otvorenost i povjerenje, a najmanje stalno nečije prozivanje, traženje uvijek negativnog, izmišljanje neprijatelja...

Crkva bi trebala biti predvodnica takvog mentaliteta dijaloga jer to je i u njezinoj biti. To se posebice odnosi na njezine vodeće ljude. Kardinal Bozanić nije bilo tko, njegove riječi mjere se drugačije nego riječi nekog običnog svećenika, pa je na njemu posebna odgovornost, kao i na svakom drugom (nad)biskupu, baš kao i na svakom čovjeku na nekoj odgovornoj poziciji u društvu.

Kardinal sigurno želi dijalog, ali bi baš zato, poučen posljednjim primjerom, trebao dobro promisliti tko mu predlaže teme i sastavlja propovijedi i tako ga dovodi u neželjene i nepotrebne situacije. Ako netko od njegovih suradnika i nije spreman na dijalog, to se ne smije odraziti preko kardinala. Jer javnost će percipirati njega kao konfliktnog, a ne onoga tko mu je takvo što servirao.