Titov duh u Splitu

Dvije velebne sportske dvorane koje su za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva izgrađene u Zagrebu i Splitu još su jedanput potvrdile da postoje dvije Hrvatske. Prvu Hrvatsku čini manjina koja je iznad zakona, dok se na drugoj, većinskoj, Hrvatskoj vježba pravna država. Nije problemu u tome što se na većini primjenjuju zakoni, jer je to valjda jedino ispravno, nego je problem u tome što se polako navikavamo da i u današnje vrijeme postoje ljudi i grupe koji su izvan zakona.

U ovom slučaju Spaladium arena i političko-poslovni lobi koji stoji iza nje pripada onoj Hrvatskoj koja je iznad zakona. Jer da nije tako, onda splitska dvorane ne bi tek tako dobila trajnu uporabnu dozvolu. Nije baš uobičajeno da tribine počinju popuštati već na prvoj utakmici na kojoj se malo žešće navija i skače.

“Struka” je trebala sve detaljno provjeriti prije nego što je dala zeleno svjetlo. Teško je povjerovati da nije vidjela da nešto nije bilo u redu. Prije će biti da je “struka” na mig politike malo zažmirila na jedno oko. Investitori i graditelji Spaladium arene imaju odlične veze u gradu i državi, pa se, po onoj Titovoj, ne moraju držati zakona i pravila kao pijan plota (ili tribine).

Graditelji zagrebačke Arene, premda i oni vrlo moćni i utjecajni, nemaju tako zaokružene veze. Stoga su bili “prisiljeni” zadovoljiti brojne pisane i nepisane propise.

Dok u Splitu “struka”, da se poslužim biblijskim jezikom, nije vidjela brvno, u Zagrebu je svim silama pokušala pronaći trun. Zagrebačka arena dobila je samo privremenu dozvolu navodno zbog nedovoljno dobre statike krova. Iako je odluka možda i opravdana, čisto sumnjam da bi se to dogodilo da Arenu Zagreb nije gradio političko-poslovni lobi koji je izravan konkurent Institutu građevinarstva Hrvatske i njegovim saveznicima.

Dobivanje uporabnih dozvola samo je dobar primjer onoga što polako izjeda hrvatsko društvo. Nije, naime, ništa bolje u zdravstvu, pravosuđu, policiji... Državno odvjetništvo i sudstvo dobro paze koliko daleko mogu ići. Pa će tako “zaboraviti” neke afere koje bi mogle očešati najmoćnije ljude u državi, ali su zato uvijek spremni izvući nešto iz ormara kad je politički i društveno oportuno da se nekoga nagazi.

U suprotnom bi se i afera Brodosplit počela napokon raspletati. Sjetimo se samo povlastica koje su mimo zakona uživali neki utjecajni osuđenici. Slično je i s policijom. Ministar Karamarko najavio je da će smijeniti neke ključne policajce, ali je odjedanput prestao o tome govoriti kad su on i ravnatelj Faber dobili po prstima od premijera.