Tito je razočarao Židove

Ivo Josipović u svojoj maniri ispričavanja ispričao se i Židovima u Izraelu za ustaške zločine u NDH. Zločini nisu sporni, ali sporno je treba li se svaki novi šef hrvatske države, koja nije sljednik NDH, iznova ispričavati za ono za što se već ispričao njegov prethodnik. Ne bi trebao, osim ako se ne radi o političkoj predstavi.

Naš šef države upotrijebio je i jake riječi kako bi još više dojmio domaćine, pa je govorio o ustaškoj guji, zmiji koja je oslabljena, ali je još negdje tu među nama. Istina, ima onih koji žive na reminiscencijama NDH, ali takvi su danas u nas na političkoj i društvenoj margini. A pojave među mladima kao što su ustaške kape i drugo znakovlje više su folklor, bunt protiv sadašnjeg stanja, a manje idejni nastavak ustaškog pokreta. I dok su ustaški zločini maksimalno sankcionirani, komunistički se često prešućuju i relativiziraju, kao da su bili nužni i neizbježni. Da je tome tako, svjedoči i izjava Ranka Ostojića koji kaže da nije trebalo istraživati Boljkovca pokraj 2500 neriješenih najtežih slučajeva. U pravnoj državi ratni zločin uvijek je u vrhu prioriteta, u ovom slučaju bez obzira bio Boljkovac kriv ili ne. Sumnje na ratni zločin rješavaju se promptno. Jer da nije tako, zašto se onda toliko hitro radi na rješavanju ratnih zločina iz Domovinskog rata, zašto se toliko češlja po hrvatskoj strani? Zločine svakako treba procesuirati na svim stranama jednako, ali onda i u praksi ne smije biti dvostrukih mjerila. A ona postoje kad su u pitanju komunistički zločini. To je činjenica koju je potvrdio i Ostojić.

A šef države, koji je pobijedio na krilima nove pravednosti, trebao bi motriti na funkcioniranje sustava, na poštovanje Ustava, na jednakost pred zakonom, na ravnopravnost građana, a u svojim istupima trebao bi uzeti u obzir i povijesne činjenice, koliko god mu one možda teško pale kao sinu Titova partizana. A činjenice su vrlo jednostavne. Titov komunistički pokret ne može se istim mjerilima mjeriti s antifašističkim pokretom u zapadnom svijetu. Jer nakon rata, 1945., Hrvatska nije dobila demokraciju, nego je dobila novu diktaturu, crni teror zamijenjen je crvenim. I koliko god se Stipe Mesić i slični trudili uvjeravati da su komunistički zločini bili odraz želje za osvetom, oni su ipak najviše bili potaknuti težnjom za uklanjanjem političkih protivnika, i to masovnim ubijanjima, materijalnim uništenjem, protjerivanjem, upućivanjem u logore i razvlašćivanjem pripadnika narodnih skupina, pa i u genocid nad folksdojčerima.

U nas nema opasnosti od oživljavanja ustaške zmije, koliko smo još uvijek suočeni sa živom i žilavom komunističkom zmijom. Ona se očituje u stalnom iskrivljavanju povijesnih činjenica, kada se i dalje suočavamo s dvostrukim mjerilima kao u slučaju Boljkovca... Na tim krilima sad i Ivan Fumić i boračko društvo traže ukidanje saborskog pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom. Još jedno omalovažavanje žrtava.

No glavno je pitanje zašto veliki antifašist Tito nije vratio Židovima njihovu imovinu koju su im oduzeli ustaše, nego je mora vraćati današnja Hrvatska? Nije li jedan od razloga u tome što su tu imovinu velikim dijelom preuzeli novi komunistički kadrovi? I zašto su Židovi masovno bježali iz Jugoslavije nakon rata? O tome se šuti. A onda treba znati i kako su se Židovi otrijeznili kad je Tito u pitanju. Oni su ga smatrali herojem partizanske borbe protiv nacizma. Ali arhivsko otkriće od prije nekoliko godina za Židove je došlo kao nedobrodošlo i otrežnjavajuće. Jer je otkriveno da je Tito za Šestodnevnog rata 1967. javno lagao zauzimajući neutralni stav, a na sastanku komunističkog bloka u Moskvi zapravo je bio najradikalniji od svih komunističkih vođa u antiizraelskom stavu te je bio najglasniji u traženju izjave kojom bi se Izrael osudio kao agresor. Tako da spominjanje Tita Židovima danas baš i nije najpoželjnije.