Thompson bolji od Bogovića

Kad svećenici pokušavaju biti arhitekti, a arhitekti svećenici, onda krajnji proizvod ne može biti dobar. To se sad događa upravo na primjeru spornog izmijenjenog projekta Crkve hrvatskih mučenika u Udbini, koji nije izazvao samo sporove između crkvenih ljudi i arhitekata nego čak i unutarcrkvena trvenja. Ona su toliko daleko otišla da su se među sobom zbog toga čak porječkali i neki biskupi. Unatoč svemu, gospićko-senjski biskup Mile Bogović ne odustaje od svoga nauma, koji mnogi nazivaju čak “nacionalnom sramotom”.

Stručnjaci kažu da je svaka arhitektura odraz vremena. Bogovićev projekt pak to zasigurno nije. On je spoj “nacionalne ideje” i “nacionalnog stila” ranog srednjeg vijeka, koji se prepoznaje u kopiranju starohrvatske arhitekture. Tako bi udbinska crkva trebala biti hipertrofirana kopija Sv. Križa u Ninu, u čijoj bi sredini bila Višeslavova krstionica, s vitrajima i glagoljičkim slovom A. To su sve zanimljivi detalji, no ova bi cjelina više odgovarala 19. st. ili prvim desetljećima 20. st., kada su se, u traganju za “nacionalnim stilom” u arhitekturi, kao inspiracija koristile starohrvatske i bizantske crkve.

Najbolji primjeri za to su crkva sv. Blaža u Zagrebu ili franjevačka crkva u Makarskoj. No posve je neprimjereno raditi takvu crkvu u 21. st., nakon kasnijeg razvoja hrvatske arhitekture. Ako već gradimo nešto što bi trebalo pokazivati nacionalni ponos, a ne nacionalnu sramotu, onda bi to trebala slijediti i arhitektura. Bila bi to crkva koja će svojim izričajem biti suvremena, dijete našeg vremena i zemlje koja ima odškolovane generacije arhitekata. U moru loše crkvene arhitekture ima i dobrih primjera: crkva sv. Pavla Apostola u zagrebačkom Retkovcu, Sv. Nikola Putnik u Puli, Gospa od Karmela na Okitu, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji... Među njima je mogao biti i projekt Nikole Bašića, koji je biskup Bogović odbacio.

Ako se pak inzistira na dijalogu s prošlošću, treba svakako istaknuti istoimenu Crkvu hrvatskih mučenika u Thompsonovim Čavoglavama koja govori o visokoj likovnoj kulturi. To je suvremena crkva koja koristi kamen i pojedine tradicionalne forme, ali ih kreativno sintetizira u jedinstven, osobit spoj. I ona se poziva na starohrvatsko doba i forme, ali ih prerađuje u novu, suvremenu cjelinu.

Zaista je čudno da biskup Bogović inzistira na neprimjerenom projektu, ali još više iznenađuje da mu se u tome javno nitko ne suprotstavlja, osim “tvrdoglavih” pojedinaca. Ili su se svi pomirili s novom “nacionalnom sramotom”? Za čiji račun? Doista, je li i Crkva “u banani”?