Tevu u javna poduzeća

Agrokorov odgovor na krizu koji je prije dva dana iznio u javnost financijski direktor Tomislav Lučić izazvao je pozornost mnogih jer govori kako se velike kompanije odnose prema promijenjenim uvjetima poslovanja. Agrokor je još prošle godine krenuo na rezanje onoga što mu je bilo pod rukom, velikih plaća svojih brojnih menadžera.

I nakon toga svima će ostati dovoljno za solidan život, a možda i pojačati motivaciju za rad da ne bi došlo još koje rezanje. Poput Todorića, u najviša primanja i brojne beneficije zahvatili su potiho i ostali poslodavci, a većina ih već odavna veže velik dio plaće uz ostvarene rezultate. Pa ako nema njih, nema ni visokih plaća.

Potpuna je nepoznanica što se zbiva po javnim poduzećima koja čine više 60 posto domaćeg gospodarstva. U vremenima konjunkture i ona su se jednako razbaškarila kao i privatni sektor. Državna monopolistička poduzeća koja su ostvarivala profit na jedinstvenom tržišnom položaju ili pak bila dotirana iz proračuna uvela su menadžerske ugovore, astronomske otpremnine, automobile, kreditne kartice...

Formiran je čitav jedan sloj direktora koji su glumili velike menadžere, a dolazili preko političkih sponzorstava i po istom ključu za sobom dovodili niže ispod sebe.

Tek tu i tamo je bilo pitanja zašto država kao poslodavac dopušta tako masovne visoke plaće u javnim tvrtkama, bilo da je riječ o gubitašima poput Željeznice ili HEP-a i svih drugih bez iznimaka. Pitanja nisu padala na plodno tlo, svima je išlo manje-više dobro, a čak se ni Sanader nije bunio što je njegova plaća manja od direktorskih.

U krizi kakva je ova, poslodavac javnih poduzeća još nije reagirao. Štoviše, Vlada ih je još više ohrabrila uvjeravanjima da nema potrebe mijenjati bilo što. Povećanje plaća šest posto u 2009. svima u javnoj upravi i gospodarstvu zaista nije znak za uzbunu, a kamoli motiv upravama da smanje svoje troškove – plaće, troškove auta i reprezentacije.

I što onda očekivati? Todorić neka reže svojima kako hoće, lijepo je to čuti da jedna velika kompanija radi reviziju svojih golemih troškova i pokušava biti racionalna. Ali kakve to veze ima sa svima drugima? Tržište je i dalje neokrnjeno, građani će trošiti i plaćati struju, vodu, grijanje..., i zapravo se ništa nije promijenilo.

Ovih dana, kada je izraelska Teva po Plivi računala tko im treba, a bez koga mogu, čuli su se komentari da Tevu treba ‘ubaciti’ u javna poduzeća samo na dva tjedna. U tom roku, kako je rekao Plivin direktor Matko Bolanča, bilo je dovoljno vremena za ‘restrukturiranje’.