Svi nismo bili “kurvini sinovi”

Kad se nekako u ovo doba, godine 2008., pročulo da se u Republici Srpskoj u BiH, u spaljenom hrvatskom selu nedaleko od Dervente, u produkciji Balkan filma iz Banje Luke i režiji renomiranog srbijanskog režisera Gorana Markovića, snima film “Turneja”, i kad se doznalo o kakvom je filmu riječ, na internetskom se portalu pojavio komentar da je posrijedi film koji će se svidjeti Europi i “uzeti pare” od svih nekad zaraćenih (i u filmu prikazanih) strana.

Nakon što sam neku večer na HTV-u gledao film i malo se o njemu informirao, vidim da se anonimni prognozer s interneta nije prevario. Sad, o tome koliko se film dopao Europi, teško je govoriti, jer nema pouzdanih pokazatelja, no da je i od Europe i iz fondova četiriju južnoslavenskih država (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Slovenija i Srbija) uspio “uzeti pare”, to se dobro vidi iz njegove spretno zatvorene, vrlo raskošne “financijske konstrukcije”.

Prognoza, zapravo, i nije mogla biti drugačija, jer Marković je i prije nego što je film bio dovršen nedvosmisleno rekao da se u filmu ne kani baviti “time tko je kriv, tko nije kriv”, a na pitanje Pukanićeva Nacionala (17. 1. ‘08.) o tome ima li u Srbiji volje za suočavanje s krivnjom za rat, odgovorio je: “Ako hoćete od mene iščupati rečenicu da ja mislim da je moj narod kriv, a da su drugi nevini, to sigurno nećete dobiti.”

S tom je tezom snimljen film i s tom su tezom otključane blagajne EU i svih “zaraćenih strana”, a to je teza da su sve strane koje su devedesetih sudjelovale u ratovima na prostorima nekadašnje Jugoslavije za te ratove jednako krive. Pitanja o tome tko je i zašto počeo rat, tko je bio napadač, a tko žrtva napada, tko se borio za svoju slobodu, a tko je tuđu slobodu ugrožavao, za Markovića i njegovu “Turneju” obična su nacionalistička zanovijetanja. S jedne su strane u Markovićevu filmu beogradski glumci koji su na frontu došli izvoditi vodvilj “Buba u uhu”, a s druge “kurvini sinovi” u sličnim uniformama koji su se na frontu došli ubijati. S ove strane kultura i civilizacija, s one balkansko divljaštvo!

Što rade drugi, ne mora nas biti briga, ali što se radi ovdje u Hrvatskoj, ne može da ne bude naša briga. Nekome (najvećim krivcima svakako najviše) zacijelo odgovara politika ekvidistance u prikazu ratova iz devedesetih, za Hrvate je ona čista uvreda. Ta i takva politika opravdava agresiju i pakt je s agresorom.

Kome to zvuči pretjerano, neka pokuša zamisliti film o 2. svjet. ratu u kome bi na jednoj strani bili zaprepašteni glumci iz Berlina, a na drugoj kao “kurvini sinovi” u svemu izjednačeni Amerikanci, Englezi, Rusi i Nijemci. I to film koji zajednički financiraju i distribuiraju SAD, Britanija, SSSR i Treći Reich!

Nema dobroga rata, svaki je rat zlo. Nema ni jedinstvenog pogleda na rat. Ali to ipak ne znači da se u priči o ratu može i smije odustati od razlikovanja dobrih i loših momaka, prave i krive strane, pravednih i zločinačkih ciljeva. Ne, svi nismo bili “kurvini sinovi”, a bogme ni samo glumci, ma koliko Marković na svojoj propagandnoj turneji šutio o tome!