Svi kandidati - Bandići!

Bezočna utrka za glas više – tekstom s tim naslovom dnevni list u rodnom gradu predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića popratio je njegovu poduku u ronjenju slijepe i hendikepirane djece, koja je imala povelik medijski odjek.

Nadan Vidošević je inače po svemu drukčiji nego što se predstavio tim činom: bogat, glamurozan, premda s golemom, na sumnjiv način stečenom imovinom – za policiju i tužiteljstvo nedodirljiv, kolekcionar skupih umjetničkih slika, bizarni “ljubitelj prirode” koji razbacuje novac na presađivanje na svoje imanje lipe stare 250 godina i teške pedeset tona, zbog prijevoza koje je bio blokiran promet u cijelom Gorskom kotaru...

Nikad dosad nije sudjelovao u humanitarnim akcijama niti se miješao sa sirotima i nemoćnima, a sada se, eto, brine za nevoljnu djecu, posjećuje stočni sajam u Gudovcu, pučku prodavaonicu na otvorenom na zagrebačkom Jakuševcu i tako dalje.

I neki drugi kandidati odjednom su sišli u narod. Ali svi u društvu s narodom djeluju, blago rečeno, neobično. Svi osim Milana Bandića. Ono što većina drugih kandidata u svom političkom životu čini vrlo rijetko, to jest samo pred izbore, Bandić čini gotovo svaki dan otkad je zagrebački gradonačelnik. Zbog svoga populizma trajno je na udaru kritičara.

Ali ne vidim baš da se ti isti kritičari ni s približnom žestinom osvrću na prigodni populizam drugih kandidata, na iskorištavanje sportskih i estradnih zvijezda za privlačenje birača ili na izricanje nekih političkih stajališta od kojih bi se u drugim okolnostima, kad nema izbora, barem suzdržali.

Bandić je dosljedan, u predizbornoj mu se kampanji ne treba preobražavati u nekoga drugoga, u nešto što nije. Napokon, sigurno neće nadmašiti populističke primjere iz posljednjih desetak godina.

Što je drugo bilo nego izraziti populizam Račanovo i Budišino, uz pomoć medija do usijanja dovedeno žigosanje “lopovskog” i “kriminalnog” HDZ-a te obećanja o zatvorima punim pljačkaša, o procvatu gospodarstva, stranim investicijama, višem standardu i boljem životu?

Što su drugo nego populizam bile Mesićeve predizborne kampanje, iz kojih se baš ništa obećano, kao ni iz Račanove i Budišine, nije ostvarilo? Što su drugo bile kampanje Ive Sanadera nego populistički nacionalizam koji je, kad bi osvojio vlast, upravo sam Sanader najviše bičevao i tim se bičevanjem hvalio pred britanskim i drugim gospodarima Europe i svijeta?

Tu očitu provaliju između onoga što govore i onoga što rade, između političke elite i birača, između predizbornog i poslijeizbornog vremena, Bandić dosljedno premošćuje stavom “ja sam jedan od vas”, potvrđujući ga na mnoštvo načina i u mnoštvu prilika. I nije tek tako premoćno pobijedio u utrci za gradonačelnika u gradu s najprobirljivijim biračima!

Sad ga gotovo svi kandidati oponašaju, svi su postali Bandići, pa ono što on godinama radi sa spontanom prisnošću oni ponavljaju s izvještačenim držanjem i umjetnim osmijehom.

Bandić možda i nije najbolji kandidat za predsjednika – po mom mišljenju po državničkim potencijalima bolji su Andrija Hebrang i pogotovo Miroslav Tuđman, modernija inačica svoga oca, ali on, na žalost, nema ni stranke, ni novca, ni naklonosti medija, ni sklonosti populizmu. No opće “pobandićivanje” predizborne kampanje pokazuje kako je laž ulog kandidata u političku budućnost zemlje, licemjerje ulog u moral, spuštanje među puk ulog u infantilizaciju društva. Onaj tko sebe, za razliku od Bandića, u predizbornoj kampanji tako lako pretvara u nekoga dugoga i u nešto što nije, bude li izabran, lako će se vratiti onome što jest.

I kao što će žrtvovati birače među koje se na tren bio spustio, žrtvovat će i zemlju koju vodi.