Film "Grbavica" redateljice Jasmile Žbanić, koji od jučer možemo gledati u hrvatskim kinima, govori o jednoj mučnoj, ali itekako stvarnoj temi silovanju žena za vrijeme rat u Bosni i Hercegovini i njihovim sudbinama nakon toga. Film koji je režirala žena i koji se bavi svijetom žene, njezinim problemima, mislima i borbama osvojio je Zlatnog medvjeda u Berlinu. Ženski film? Glavna glumica Mirjana Karanović se slaže.
"Grbavica" je ženski film, ne samo zbog radnje i uloga ili zato što ga je Jasmila režirala i napisala scenarij, već se i osjeća da je priča rađena iz ženskoga kuta, da je prepuna emocija. Ali bolje je ne koristiti taj naziv jer nitko, čak ni žene ne vole taj epitet, kao da je nešto pogrdno, slabo. Mirjana Karanović je u svijetu filma preko dvadeset godina i smatra da je imala puno sreće u izboru uloga.
Stvari se nisu puno promijenile od mojih početaka, još uvijek živimo u muškom svijetu. Ali ja sam imala veliku sreću da mi se nude dobre uloge i dobri scenariji, što je rijetkost za glumicu mojih godina. Jer glumice u mojim godinama najčešće igraju uloge strina, tetki i "komšinica".
Razlike u radu s muškim i ženskim redateljima ne vidi. Jasmila i ona su jako dobro surađivale.
Gotovo je čudo da se pojavila ženska redateljica kao što je Jasmila, iako je prije svega riječ o iznimno talentiranoj osobi. Čak su i muški redatelji po pitanju ženskih uloga postali otvoreniji, shvatili su da je neke stvari jednostavnije izraziti preko ženskih likova. Jasmila Žbanić misli da se stvari na filmu mijenjaju kako se i društvo mijenja.
Situacija se nije ništa drastično promijenila. I kada sam počinjala sa studijem režije, imala sam mnogo kolegica na fakultetu i snimali su se filmovi o ženama. Takvi filmovi najviše privlače žene u kina, a drago mi je da to mogu reći, i sve više muškaraca. Voljela bih i dalje snimati takve filmove. Ipak nije uvijek tako bilo. Davne 1981. godine, kad se Ena Begović prvi put pojavila na hrvatskom filmu, izlazila je iz mora u pripijenoj prozirnoj majici koja je otkrivala svu raskoš njezinih oblina i nije ostavljala mjesta mašti. Da je, kojim slučajem, ta mediteranska božica okupana suncem nakon te scene u filmu Lordana Zafranovića "Pad Italije" izgovorila najpametniju rečenicu na svijetu, nitko to ne bi primijetio.
Ona je dobro izgledala, koga je bilo briga zna li glumiti. Ena Begović nije bila iznimka. Najljepše žene u bivšoj jugoslavenskoj državi, uz to i izvrsne glumice, svoje su putene čari često pokazivale u brojnim domaćim filmovima. Hrvatski mladići osamdesetih su godina odrastali uz domaći film koji je bio jako tražena roba. U vremenima kada se čekalo u redu za crni kruh, kada su banane bile luksuz, a kava se kupovala na markice, razumljivo je da su junakinje muške nacije bile glumice koje su davale utjehu u vremenu kada je hedonistički način života bio utopija.
Svoje vizije savršenih žena muškarci su krojili prema Jagodi Kaloper u "Lisicama", Nedi Arnerić u Zafronovićevu "Haloa praznik kurvi", Miri Furlan u "Horvatovom izboru", Kseniji Pajić u "Oficiru s ružom"... (isprike ako smo izostavili vašu favoritkinju). Svaki novi film bio je prije svega praznik za muško oko. I još nešto...
Dobro, bilo je tu i pomalo vulgarnog provociranja, scena grubog seksa kakve poslije nikada nisu snimane, ali izazovnost je proizlazila iz onoga oku nevidljivog. Uz to što su žene morale biti lijepe, samozatajnost je također bila poželjna, muškarčeva riječ je bila zakon, a žena je morala patiti u tišini zbog sreće obitelji i mira u kući. Sjetimo se samo Hanžekovićeva filma "Svoga tela gospodar" kada se Marija Kohn kao Roža morala udati za muškarca koji je bio zaljubljen u njezinu sestru, jer tako je htio njezin otac.
Žena je smatrana objektom koji je muškarčevu pozornost mogao privući samo osebujnom pojavom. Jer tko bi mogao odoljeti Kseniji Pajić nakon što je vidio scenu njezina kupanja u kadi s Draganom Mrkić u filmu "Oficir s ružom" Dejana Šorka. Ostvarila je Ksenija i druge zapažene uloge, ali ova scena je sigurno jedna od najdražih u sjećanjima mnogih muškaraca. Međutim, zvijezda domaćih sapunica, kazališna glumica i dobitnica ovogodišnje nagrade Ekran za najbolju tv glumicu, ne smatra to komplimentom. Žalosno je da se moje ime poistovjećuje samo s tom scenom kupanja.
Danas je Ksenija Pajić prisutna na malim ekranima kao Ksenija Fisher, urednica žutog časopisa Stars u sapunici "Ljubav u zaleđu". Danas pozornost ne privlači više svojim tijelom, već dijaloškim ćuškama koje upućuje svojim zaposlenicima.
Ne radim razliku između uloge pozitivke Ane Jurak koju sam glumila u "Villi Mariji" i zlice Ksenije Fisher. Svakoj ulozi pristupam ozbiljno, posao je posao. Ksenija smatra da nema razlike u ženskim likovima nekada i danas:
Ništa se nije promijenilo. Položaj žene je ostao isti, kako u društvu, tako i na filmu.
A u kazalištu?
Čak i u kazalištu nema nikakvih promjena. Žena je uvijek u drugom planu. Neki komad se neće prikazivati samo zato što u njemu ima jak ženski lik. Moraju postojati i druge kvalitete.
Redatelj Dalibor Matanić se proslavio upravo filmovima u kojima su žene glavni likovi. I to naizgled male žene, ali sposobne za velike stvari. Debitantski film "Blagajnica hoće ići na more", Matanić je posvetio svojoj majci koja je dvadeset godina radila kao blagajnica u dućanu.
U "Finim mrtvim djevojkama" Nina Violić i Olga Pakalović izazivaju zgražanje okoline svojom lezbiljskom vezom. Posljednji Matanićev uradak "100 minuta slave" govori o gluhonijemoj slikarici Slavi Raškaj koju je glumila Sanja Vejnović i njezinoj prokletoj ljubavi s Belom Čikošem. Je li Matanić ženski redatelj ili?
Pa, moglo bi se reći da jesam. Istina je da sam snimio mnogo filmova u kojima su žene bile glavni likovi. Ali to je devedesetih bilo fora, nova stvar, novi pristup, još neviđeno. Zašto baš žene?
Zato što su suptilnije, bolje se može prenijeti poruka pomoću ženskih emocija. Međutim, sada je drukčije, globalizacija briše razlike među spolovima.
A i uloga žene u društvu se promijenila.
Žene su prestale biti ovisne o muškarcima kad su počele zarađivati novac. Nema više one pat pozicije nasuprot muškarca, ekonomska neovisnost je oslobodila žene.
Nastavlja li Matanić i dalje snimati filmove o ženama?
Već je moj posljednji film "Volim te" u središtu radnje imao muški lik. Možda ću i u budućnosti snimiti neki film s glavnim ženskim likom, ali bit će ih manje nego prije. Sada mi se zanimljivija čini kombinacija muško-ženskih odnosa. Između ostalog, o tome će govoriti moj novi film "Kino Lika". U hrvatskim kinima je veliki uspjeh postigao film Hrvoja Hribara "Što je muškarac bez brkova?".
Zahtjevnu ulogu udovice koja se zaljubi u neodlučnog svećenika Leona Lučeva glumila je Zrinka Cvitešić i za to osvojila nagradu Sarajevo film festivala za najbolju žensku ulogu, te mnoštvo pohvala. Zrinka je ogroman talent. Ali nije joj lako s tim živjeti. Tijekom snimanja, Zrinka nije bila Zrinka, već Tatjana, lik ju je potpuno hipnotizirao. Samo to je dovoljan dokaz njezine veličine.
Zrinka ne misli tako.
Hvala Hrvoju na tom komplimentu. Moraš biti ogroman talent da bi mogao reći za nekoga drugog da je dobar. Ali nije mi teško živjeti s tim. Ja volim svoj posao i nisam primijetila da bih imala ikakvih problema zbog toga. Dapače, ljudi te više cijene kada vide da voliš ono što radiš.
Hribar ne krije svoju očaranost ženama. I ženskim likovima.. U mojim filmovima žene nadiru, a muškarci dostojanstveno propadaju. Žene pokazuju svoju muškost bez ustručavanja, a muškarci kriju svoju ženskost. Hoću reći, žene su i jedno i drugo, imaju veći registar. Raskošniji su instrument. Zato obožavam ženske likove.
Znači li to da biste možda voljeli snimiti film u kojem bi se radnja vrtila oko jednog jakog ženskog lika ili mislite da bi to previše bilo nalik na, recimo, sapunicu?
To je nemoguće. Da snimim film oko jednog lika, bez obzira na spol. Moji filmovi uvijek imaju puno glavnih lica, do granica dramaturške izdržljivosti. A kako su te žene koje toliko obožavate, po vama, prikazane na hrvatskom filmu? Žene su na ovim prostorima uvijek bile bitne. To danas samo postaje vidljivije. Hrvatski film je sve bolji, slika koju on prikazuje sve je normalnija. Otuda i napredak tzv. ženskih lica zaključuje Hribar.
Zrinka Cvitešić se ne slaže:
Položaj žena na filmu se nije promijenio. Barem ne značajno. Ali mislim da tome razlog nije to što živimo u još uvijek partrijarhalnom društvu. Jednostavno muške uloge prevladavaju u literaturi, u scenariju ima uvijek više muških likova. Za žene baš i nema puno izbora.
Čak i kada je riječ o zaradi?
Glumice su slabije plaćene od glumaca. Nije to samo slučaj u Hrvatskoj. I u Hollywoodu su glavne face muški glumci, samo što tamo i jedni i drugi dobivaju basnoslovne honorare, pa se razlika između 20 i 10 milijuna dolara i ne primijeti. Mi možemo samo sanjati o tolikim iznosima pojašnjava Zrinka. Hrvoje Hribar smatra da naši filmovi jednostavno napreduju od laži prema normalnosti. I upozorava:
Ne kažem istini jer na filmu nema istine. Ali može biti autentičnosti.
I možda je ta izjava najbliža onome što se dogodilo sa ženskim ulogama u Hrvatskoj. Jer žene su uistinu prije bile u drugom planu, nijemi statisti u mačo filmovima i serijama koji su služili da uljepšaju pozadinu svijeta u kojem su vladala muška pravila. Dakle, do promjene je došlo, to je sigurno. Je li zato što je preko ženskih likova bolje prenijeti neku poruku ili su jednostavno oku ugodnije na velikom platnu, sasvim je svejedno. Poslušne ženice koje su služile muškarcima kao ukras, postale su jake žene koje znaju što žele i kako to dobiti.
Nekada se ženske glumice pamtilo po tome koliko su se puta ikada skinule, danas se pamte imena likova koje su glumile. U budućnosti bi žene na hrvatskom filmu i serijama u rukama umjesto kuhače i pregače ispod koje nisu imale ništa, u rukama mogle imati moć.
Razlike su velike
Kseniju Pajić koja je glumila u dvije hrvatske sapunice, a uskoro ćemo je moći gledati u političkoj seriji “Urota”, već su prozvali “kraljicom sapunica”.
Ipak, postoji još duga lista glumica koje su karijeru gradile i na malim i na velikim ekranima. Jedna od njih je i Mia Begović.
- Ne radim razliku između televizije i filma, posao je posao.
A posla ima više nego prije.
– Da, apsolutno ima više ženskih uloga, nego što je nekada bilo. Jednostavno bila su takva vremena.
Danas je sve drukčije.
– Konkurencija je velika, ima toliko lijepih ženskih uloga. Sad s razlogom možete biti zabrinuti ako vas ne nominiraju za, recimo, Večernjakov ekran za najbolju glumicu. Znači da se niste izdvojili iz mase.
Iako Mia nije osvojila Večernjakov ekran za najbolju glumicu, dobrih ponuda neće joj nedostajati.
– Pravi redatelji vole dobre ženske uloge. Na žalost, malo je glumica koje mogu kvalitetno odglumiti takve uloge.
Malo je i onih koje mogu biti i dobro plaćene za njih.
– Ja nikada nisam s tim imala problema. Imam samopouzdanja i znam koliko vrijedim. Znam se izboriti za sebe.
Sanju Vejnović publika pamti po ulozi u sapunici “Zabranjena ljubav”, ali i po snažnoj interpretaciji slikarice Slave Raškaj u Matanićevu filmu “100 minuta slave”.
– Nikada ne bih pristala da budem manje plaćena za neku ulogu od muškoga kolege. I kao producentica nikada ne bih dopustila da se to dogodi mojim glumcima.
Na televiziji su honorari veći, ali je zato svaka kuna zarađena. I pod cijenu slobode.
– Epizode se snimaju danima, po deset sati rada. To je jako iscrpljujuće. Morate konstantno učiti nove dijaloge koje ne možete promijeniti, nemate vremena unijeti dio svoje kreativnosti u rad. Na filmu se možete dogovoriti s redateljem, uživjeti se u ulogu.
A uloge se dosta razlikuju na filmu i na televiziji.
– Ženske uloge na televiziji su plošne, crne ili bijele. Nema grebanja ispod površine. Ali zato su očekivanja veća. Jedan hrvatski film pogleda jedva onoliko ljudi koliko pogleda jednu epizodu sapunice. I tako iz dana u dan.