Šuker i Rohatinski gasili iskre

Malo kad je izjava ministra financija Šukera tako dobro sjela kao u utorak kad se pod utjecajem američke krize i ovdje počela širiti panika. Financijski je sustav stabilan, hrvatske su banke među najsigurnijima u Europi, poručio je financ-ministar domaćoj javnosti, a s obzirom na to kroz koliko su čistilišta te banke prošle, sigurno da nije bio daleko od istine.

Jednako je dobrodošla bila riječ guvernera centralne banke Rohatinskog, kojem se od svih imena na javnoj sceni, ponajviše vjeruje. Nakon što ga se s različitih strana sumnjičilo da je u monetarnoj politici bio preoprezan, da je s restrikcijama prema bankama bio prekonzervativan, Rohatinski danas ima bjelodani dokaz da je bio u pravu. Hrvatska može relativno mirno čekati rasplet financijske krize u njenu američkom epicentru i u europskim "podružnicama" jer, čak i da do nečega dođe, guverner "sjedi" na dostatnim rezervama da može brzo intervenirati.

No javnosti je to trebalo odmah i jasno reći, baš kako su to učinlili Rohatinski i Šuker, jer srednja i starija generacija koja dulje pamti sigurno da na svaku bankarsku opasnost reagira stanjenih živaca. To što sada prijeti običnim Amerikancima, hrvatskim se građanima dogodilo u nekoliko navrata, bilo putem općezamrznute devizne štednje početkom 90-ih ili poslije, kad su ulozi bili ugroženi zbog neodgovorne poslovne politike pojedinih novih, privatnih banaka.

No doseg umirujuće retorika guvernera i financ-ministra ne proteže se puno dalje od banaka i sigurnosti depozita. Izvan te sfere već su započele neugodne promjene, samim tim što je usporen gospodarski rast. U drugom tromjesečju je pao na 3,4 posto, u trećem kvartalu će možda biti i ispod tri posto, a na kraju godine, prema opreznim procjenama, bit će od 2,5 do tri posto.

Kad se gospodarstvo usporava, a uz relativno visoku inflaciju od oko sedam posto, svatko traži prostor za štednju. Poslodavci će odjednom vidjeti da imaju višak radnika, potrošači će aktivirati neke svoje individualne sheme ušteda, počevši najprije od onih za plaćanje osobnih usluga od, na primjer, pranja auta, do pedikera, dakle u paleti svega onog bez čega se može, pogotovo ako ponestaje novca. Na udaru bi se prvo mogao naći mali biznis iako se posljedice usporavanja tu neće zaustaviti.

Gore spomenuti ministar Šuker, na primjer, gotovo da bi mogao baciti u smeće sve svoje fiskalne projekcije napravljene početkom ljeta ove godine jer planovi koji su se temeljili na prosječnom rastu BDP-a od oko 6-7 posto, jednostavno više nisu upotrebljivi. Uz upola manju ili još nižu stopu rasta, jasno da će i prihodi države biti manji. Gdje smanjiti rashode? Na plaćama u državnoj upravi i socijali to nije izvedivo, u ovoj situaciji pogotovo. No stavka koja u takvim situacijama dolazi pod udar vjerojatno su državne investicije, a u konkretnom slučaju to je vjerojatno i brodogradnja.

Prema procjenama ponajboljih hrvatskih ekonomista, korisna proračunska restrikcija bila bi u prvom redu odmicanje brodogradilišta od državne blagajne, što se zasad najavljuje samo u rukavicama, ali sigurno slijedi ako se provede privatizacija.

No kriza bi, a ne samo obveza prema ranije potpisanom sporazumu s Bruxellesom, mogla tu stvar ubrzati. Pod utjecajem težih vremena brže će se možda mijenjati i odnos prema poljoprivredi, gdje je zarada na dohvat ruke. I ako, dakle, ostanemo pošteđeni krize u bankarstvu, kao što nas uvjeravaju Šuker i Rohatinski, puno toga mijenjat će se zbog kriznog vala koji nas je zapljusnuo još početkom ljeta sa svjetskog tržišta energenata i hrane.