Stroj za civilizacije

Uvod u Uniju za Sredozemlje nije obećavao dobro: francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najavio ju je lani novinarima a da o tome uopće nije bio obavijestio svoje europske kolege. Njemačka savezna kancelarka Angela Merkel doživjela ju je kao još jednu Sarkozyjevu igračku koje će se uskoro zasititi, ali će njome prije toga prouzročiti štetu Europskoj uniji: raslojit će je na sredozemne i nesredozemne zemlje, stvarajući novu priliku za podjele i sukobe.

U EU, koja se još nije prilagodila proširenju na 12 novih članica, udvajanje ustanova onima za Sredozemnu uniju sve bi još više zaplelo. I nije li to samo Sarkozyjev pokušaj da Francuskoj ojača utjecaj?

Nije samo europska strana bila sumnjičava. Turci su bili uvjereni da je riječ o pokušaju Sarkozyja, koji se francuskim biračima predstavio kao žestoki protivnik ulaska njihove zemlje u EU, da im ponudi članstvo u Sredozemnoj uniji u zamjenu za pravu stvar.

Alžirci su se plašili da je riječ o pokušaju Francuske da njima ponovno zavlada. I libijski je vođa Muammar Al-Qadhaffi govorio o "novoj kolonizaciji" te je jedini od pozvanih odbio doći u Pariz da ne sjedne za isti stol s izraelskim čelnicima "jer bi to razjarilo islamske radikale".

K tome, na južnoj i istočnoj sredozemnoj obali granice nisu poveznice, kao u EU, nego razdjelnice: ne samo između Izraela i njegovih susjeda nego i između Alžira i Maroka, Libije i njezinih susjeda, a Sirija još sanja svoj veledržavni san, koji obuhvaća ne samo Libanon nego i Izrael i Jordan.

Koliko god da se EU plaši Sarkozyjeve prevelike energičnosti i zanesenosti, eurosredozemni je summit pokazao da njegov nastup ne mora nužno biti štetan, naprotiv!

Već prije početka summita sirijskoga je vođu Bashara Al-Assada spojio s novim libanonskim predsjednikom Michelom Sulaimanom sluteći da se Assad, koji je nakon ubojstva libanonskoga premijera Rafiqa Al-Haririja u izolaciji, želi vratiti na međunarodnu scenu pa je spreman popuštati.

Obojica su izrazila spremnost uspostaviti diplomatske odnose, čime je Sirija de facto priznala Libanon.

Potom su, nakon zajedničkoga sastanka sa Sarkozyjem, izraelski premijer Ehud Olmert i Mahmoud Abbas najavili za jesen mirovni sporazum koji bi obuhvatio i zamjenu ozemlja. I ta su dva događaja bila dovoljna da današnji Le Figaro na naslovnicu stavi: "Pariz glavni grad mira".
Arapski su novinari, pak, valjda navikli pljeskati svojim državnicima, i Sarkozyju zapljeskali na završnoj tiskovnoj konferenciji; dakle, pogodio je i njihovu žicu.

U početku vrlo skeptična Merkelova, na kraju je rekla da je summit bio "vrlo, vrlo dobar početak nove mijene suradnje".

Hoće li na summitu izražena dobra volja zaista ponovno spojiti sredozemne obale, umjesto da odumre u rukama birokrata, kao prethodeći joj Barcelonski postupak, sada uglavnom ovisi o Sarkozyju.

Ako se ne zasiti nove igračke, nego nastavi žestoko poticati i gurati projekte  i to ne samo one u kojima zemlje članice EU vide svoj interes nego i one koji bi prvenstvenu dobrobit donijeli zemljama s južne i istočne obale, nova Unija ima dobru budućnost.

Zamisao pomirenja sredozemnih zemalja, na način kako su se kroz EU pomirile europske, predmnijeva njihovu jednakopravnost, kako kako na vertikali sjever  jug, tako i među južnim i istočnim zemljama. Ako Assad zaista odustane od Velike Sirije, ni to ne bi bio nemoguće. "Stroj za proizvodnju civilizacija", kako je Sredozemlje nazvao Paul Valery, možda tada više ne bi bio poguban za one koji su te civilizacije stvorili.