Stranački konsenzus u Hrvatskoj postoji kao verbalna figura

Guverner HNB-a Boris Vujčić drugi je visoki državni dužnosnik koji je ovoga tjedna pozvao na stvaranje svojevrsnog društvenog i političkog konsenzusa o provođenju reformi potrebnih za izlazak iz krize.

Prvi je to, u svom predbožićnom obraćanju javnosti, učinio predsjednik Ivo Josipović, uz oštru poruku kako je “Hrvatska sita jeftine politike, medijskih spinova i ispraznih nadmetanja”. Aktualne politike Hrvatska je uistinu sita, no je li uopće sklapanje nekakvog nadstranačkog dogovora realno? Teško je vjerovati. Od završetka Domovinskog rata, jedina točka oko koje je takav dogovor postignut, a i taj je često bio neiskren, ulazak je Hrvatske u euroatlantske integracije. Sve ostalo, pa čak kad se radilo i o pitanjima bazičnog nacionalnog interesa, političke elite koristile su kao sredstvo postizanja kratkoročnih probitaka. Uostalom, i predsjednik Josipović svojedobno je bio jedini SDP-ov zastupnik koji je glasao protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, a koji je sklopila HDZ-ova vlada. Nekoliko mjeseci poslije kandidirao se za poziciju predsjednika.

Konsenzus po pitanju ekonomskih reformi čini se kao utopija. Doduše, ne samo zato što ga nije moguće sklopiti, nego i zato što je on, u biti, nepotreban. Kukuriku koalicija ima stabilnu većinu u Saboru te može provesti svaku reformu koja ne uključuje izmjene Ustava. To što tu mogućnost nisu češće koristili tijekom prve godine mandata, ključni je problem. Bi li to činili da su imali podršku HDZ-a? Teško je vjerovati, jednako kao što je teško očekivati da bi HDZ takvu podršku ikada i dao. Stranački konsenzus institut je koji u hrvatskoj politici egzistira samo kao verbalna figura. Primjerice, bivša ministrica financija Martina Dalić tako je nedavno Vladu optužila da smanjenje javne potrošnje nije bilo dovoljno. Pet minuta poslije na istom mjestu njezin stranački kolega Branko Bačić Vladu je optužio da je previše rezala investicije, odnosno smanjivala potrošnju.

Ništa bolje nije ni u samoj Vladi pa se tako HNS buni protiv uvođenje poreza u čijem je osmišljavanju i sam sudjelovao, IDS protiv gradnje elektrane koju vodi resor u kojem je njegov član pomoćnik ministra, a u samo jednom danu dva ministra daju potpuno oprečne izjave o tome hoće li sljedeće godine biti novih poreza. Da bi stranke sklopile konsenzus među sobom, ne bi li prvo morale osigurati konsenzus u vlastitim redovima?