Strah na ljevici

Kao da će promjene na vrhu Socijaldemokratske partije (SDP) srušiti Hrvatsku. Kao da smo u epicentru političkog potresa koji će iza sebe ostaviti prašnjavu pustoš. Kao da je s nama gotovo, što je bilo, bilo je.

Tako se barem čini pogleda li se u većinu hrvatskih novina, zaviri u domaći informativni TV program ili oslušne kakva radijska politička emisija. O bivšem predsjedniku SDP-a i njegovoj demisiji piše se više nego što se nekad pisalo o veselom diktatoru Josipu Brozu, a o njegovim (ne)mogućim nasljednicima više nego o svim Sanaderovim ministrima, doministrima, podministrima, državnim tajnicima i tajnicama zajedno.

Novinari dnevnopolitičkih rubrika i emisija praktički ne spavaju već tjednima, a žive na suhoj hrani pred ulazima u bolničke hodnike, stranačke prostorije i stanove pretendenata na Račanov pusti tron. Na ulice ih je istjerala glad za svježim informacijama, ali i paničan strah koji je zavladao hrvatskom medijskom industrijom, a koji uglavnom generiraju na smrt uplašeni medijski moćnici. Od straha su izgubili glave i bez ikakvih kriterija navalili na javnost kao smrt na život.

Da je istodobno pala vlada, raspao se parlament, na nekom se od svojih besmislenih putovanja zagubio sam državni šef i Sava poplavila Zagreb, ne bi se mogla objasniti tolika medijska uznemirenost. S obzirom na to da je vidljivi uzrok opće bezglavosti po redakcijama samo promjena na kormilu jedne oporbene stranke (s biračkom podrškom od kakvih 20%), promatraču ne preostaje drugo nego da potraži nevidljive razloge za cijelu fertutmu.

Ma tu, zapravo, i nema velike zagonetke. Hrvatska se medijska moć jednostavno uplašila za svoje političko zaleđe. Kako zaleđe dominantnog dijela domaće medijske moći nije u političkoj grupaciji koja je trenutno na vlasti, premda, dakako, i s njom ima pakt o suradnji, nego u političkoj ljevici, koju oduvijek predvodi SDP, logično je što strah izaziva kriza na ljevici. Na strani ljevice su interesi, ali i simpatije dobrog dijela medijskih moćnika (vlasnici medija i njihovi opinion makeri), u ljevici je njihova politička snaga (premda, dakako, nemaju ništa ni protiv kompromisa s drugom stranom), u uspjehu ljevice i njihov je uspjeh, a neuspjehu i vlastiti neuspjeh. Kolokvijalno rečeno, većina je naših tiskanih i elektroničkih medijskih kuća slizana s ljevicom. I normalno je da potres na ljevici trese i njih: strah od raspada ljevice, strah je za vlastitu budućnost.

Ako je kome i bilo nejasno za koga tuče hrvatsko medijsko srce, sada se razjasnilo. Ne samo da većina hrvatskih medija navija za ljevicu (dakle, za političku manjinu, što stvara dramatične teškoće u životu hrvatskog društva, ali to je već druga tema) nego je s njom i sudbinski povezana, pa njezin mogući raspad doživljava kao propast svijeta. Otud sva ta buka.