Stipe Alfier napokon je u subotu debitirao u Dnevniku. Iako to nije bila savršena izvedba, ipak je zaslužio solidnu ocjenu zbog “izgaranja na terenu”. Nogometnim rječnikom rečeno, vidjeli smo da nema tehniku jednog Messija, nema aristokratski nastup jednog Ronalda, ali zato ima srčanost jednog Gennara Gattusa i našega Joea Šimunića. Vidi se da bi za dobar Dnevnik riskirao i svoju odlično plaćenu uredničku poziciju. To publika cijeni pa je spremna oprostiti i neke nedostatke, tim više što je riječ o prvom nastupu. Stipe Alfier bio je vidno uzbuđen, ali ga to nije paraliziralo. Davao je tempo, stvarao atmosferu i uvjerio nas da se nešto važno događa.
Podsjetio me malo na Hloverku Novak Srzić i na njezin dramatičan glas. Na Dnevniku se vidjelo da se dugo pripremao, što ne mora uvijek biti dobro, i da je odabirom tema želio predstaviti sebe kao urednika koji ima jasnu političku preferenciju i sustav vrijednosti, ali i kritički odmak od političkih moćnika. Zaista, nije uobičajeno da se u jednom Dnevniku ovako žestoko oplete prvo premijera Zorana Milanovića, a onda odmah i šefa oporbe Tomislava Karamarka. Bilo je malo previše politike za gledatelje i malo previše stresa za debitanta Alfiera. Vjerojatno ga zato nije bilo u Dnevniku 3 koji je umjesto njega vodila Tina Šimurina. HTV se vara ako problem Dnevnika svodi samo na to tko će ga voditi. Dapače, stalnim promjenama u voditeljskoj ekipi samo se zbunjuje publika i dodatno urušava već poljuljani ugled.
MINUS
A. Stanković “počastio” nas je gostovanjem ministra Gordana Marasa u Nedjeljom u 2. Ako je Maras najzanimljivija osoba ovoga tjedna, onda smo jadna zemlja.
PLUS
Priča o Renatu Mršiću s Krka koji je napravio elektrofiću pravo je osvježenje u Dnevniku. Dobro je pokazati da ima života izvan visoke politike, daleko od Milanovića i Karamarka.