Stare srpske priče

Nakon što smo prošle godine saznali da su srpski književni teoretičari staru dubrovačku književnost uvrstili u svoje antologije, početkom ove godine stiže nastavak. Ali ne od antologičara, nego od političara. Od stručnjaka za povijest Dubrovnika i Dubrovačke Republike, srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića, koji je među najveće i najznačajnije Srbe svrstao i velikoga Dubrovčanina Ruđera Boškovića! I svome spomenu Boškovića dodao poruku kako se nada da ga njegovi “hrvatski prijatelji neće pogrešno razumeti”, ali da je Bošković “bio Srbin katolik”! I doista, nitko ga od njegovih ovdašnjih prijatelja nije pogrešno razumio, jer nitko nije ništa rekao na njegov spomen Boškovića.

Na nova srpska svojatanja u Hrvatskoj se, sudeći po službenoj šutnji, i ne kani odgovarati. Valjda što zbog uvjerenja da je uopće suludo raspravljati je li Ruđer Bošković hrvatski znanstvenik a što zbog dobrosusjedskih odnosa. Zapravo, ništa novo u hrvatskoj službenoj politici. Kada je prošle godine u Vukovaru isti Boris Tadić, nakon još jednog srdačnog grljenja, našemu predsjedniku Ivi Josipoviću kao dar uvalio reprint časopisa Zenit, naš predsjednik to nije shvatio kao provokaciju. Časopis bjesomučnog avangardista i svehrvatskoga negatora Ljubomira Micića Josipović nije shvatio kao provokaciju nego, očito, kao Tadićevu prijateljsku gestu. Ako naš predsjednik nije znao što je Zenit i tko je Micić, onda je to katastrofa, a ako je znao i svejedno poklon primio, onda je to tragedija.

Pod avangardističkom nebulozom o balkanskom barbarogeniju, Micićev je prevratnički moto: Ne europeizacija Balkana, nego balkanizacija Europe. U osnovi je toga barbarogenijstva ideja o srpskoj rasnoj superiornosti i njoj pripadajućoj balkanskoj kulturi koja bi trebala potisnuti europsku kulturu kao staru i degeneriranu. Posebno kao takvu – hrvatsku, o kojoj Micić piše: “‘Hrvatska kultura’ je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige...”. U istom šovenskom Manifestu srbijanstva traži: “Omogućimo najzad da na svim poljima prvenstveno oru srpski orači, dajmo konačno da Srbi pevači i Srbi sijači ispune zavetnu misao sviju mrtvih u minulim ratovima: nedeljiva nacija srpska iznad svega, nedeljiva otadžbina srpska prije svega, nedeljiva država srpska prije svega... Ukratko slobodan srpski narod u slobodnoj i srpskoj državi od Ohrida do Triglava”. Pod krilaticom o “balkanizaciji Evrope” nije sadržana tek estetska želja, tek neka osebujna poetika. Balkanizacija je cilj koji se kani provesti “svim sredstvima”, osobito prema hrvatskoj kulturi. Jer da je ona tek prirepak degenerirane europske kulture pa je treba uništiti i zatrti. U Manifestu srbijanstva iz 1936. Micić zahtijeva: “Očistimo sav korov od zemlje srpske.”

Ako predsjednik Hrvatske u Vukovaru, gradu simbolu barbarogenijskoga mahnitanja, bez primjedbe primi programatski dokument o “srpskoj rasnoj superiornosti” tada je perfidno logično da njegov srpski prijatelj ide dalje. Pa je, eto, kao psiholog, došao i do “istorijske činjenice”, do “Srbina katolika” Ruđera Boškovića! U srednjem je vijeku Vatikan bio prepun Srba isusovaca! Za Tadića i njemu slične Srbe, ta nebuloza i nije bitna. Njima je najvažnije ponavljanje sličnih besmislica i laži koje s vremenom počnu tretirati kao istine. Tako je bilo još od početka stvaranja zajedničke države, pogotovu od sredine osamdesetih kada su budalaštine poput Micićevih počele figurirati kao nepobitne istine. Kada su se početkom devedesetih mitingaši u Hrvatskoj, jednako u Dalmatinskoj zagori, Lici, na Baniji i u Slavoniji, derali “Ovo je Srbija!”, mislilo se da se radi o pijanim velikosrpskim budalašima. Ubrzo se pokazalo da tako misle i mnogi drugi. Tako je vjerojatno i s Tadićevom izjavom o Boškoviću. Eto i zato je važno da uđemo u EU. Bez psihološke granice s takvom Srbijom uvijek ćemo imati sličnih problema i vječno se vraćati na isto.