Kolumna

Srpski knez Miloš i hrvatske ade

Foto: Patrik Macek
Srpski knez Miloš i hrvatske ade
07.08.2012.
u 12:00
Kad spomenemo granice, opauče nas Jasenovcem i Glinom! Kad slavimo pobjedu, pozovu nas na odgovornost zbog tuđeg poraza
Pogledaj originalni članak

Pročitao sam dobro napisanu, argumentiranu knjižicu o Srbiji u prvoj polovici 19. st. Ne bih, da me nisu privukla dva mamca: autor joj je moj prijatelj iz Beograda i u njoj se u sporednoj (ali ne i nevažnoj ulozi) pojavljuje pjesnik “Horvatske domovine” Antun Mihanović. Naslov joj je “Gospodar Jevrem i njegov štap” (Beograd, 2012.), a napisao ju je srpski povjesničar Nebojša Jovanović, našoj publici poznat po biografskom romanu o navali srbijanskih rezervista na Hrvatsku 1991., “Idemo na Zagreb”, a u Srbiji slavan po svojim šokantnim historiografskim tvrdnjama, primjerice, da su Hrvati u srednjem vijeku imali svoju državu, i to stariju od srpske.

Gospodar iz naslova je Jevrem Obrenović, mlađi brat vladara Srbije, kneza Miloša Obrenovića, i otac lijepe i pametne Anke, “Ilirkinje od Srbije”, u koju se naš Mihanović, četrdesetogodišnji neženja, zaljubio čim je 1836., kao prvi austrijski konzul stigao u Beograd. Zagrijala se i 16-godišnja Anka i malo je nedostajalo da stasiti i rječiti konzul, pun čarobnih priča o Veneciji, Padovi, Zagrebu, Rijeci, Budimu, ne postane Obrenovićev zet. Planove nesuđenog bračnog para pokvario je djevojčin stric, koji se s konzulom iz Zagreba zakvačio odmah po njegovu dolasku u Srbiju. Sukob je imao dublje političke razloge, no neposredan mu je povod bio nesporazum oko “pripadanja pograničnih ada na Savi i Dunavu”!

U odnosima između Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, mnogo se toga u proteklih 200 godina promijenilo, no postoje i neke konstante, a u njih, kao što vidimo, spadaju i različiti pogledi na međusobnu graničnu crtu. Ne bih se sada upuštao u procjenjivanje tko je kako u minula dva stoljeća prošao, no činjenica jest da su se knez Miloš i konzul Antun posvađali oko pograničnih ada podno Beograda, a da su danas u očima Miloševih nasljednika prijeporne ade pokraj Vukovara. Kao što je i činjenica da je naš konzul zbog nedopuštene ljubavi prema Anki i obrane prava na ade, po kratkom postupku najuren iz Srbije u svoju Lijepu našu.

Srbija je u Miloševo doba bila država u povojima, ekonomski nerazvijena, bez ikakvih cesta, s volovskom zapregom kao jedinim prijevoznim sredstvom, no i takva slaba bila je, barem na dulji rok, jača od one kojoj je služio Mihanović. Bila je ponajprije srbijanska i srpska i u tome je ležala njezina snaga, za razliku od hrvatske trojednice iznad koje su uvijek bili neki ini državni interesi, u kojima su hrvatske ade bile zadnja briga.

Hoću reći da smo u Mihanovićevoj Lijepoj našoj tek u posljednjih 20 godina u poziciji da se kao neovisna država sami pobrinemo za svoje ade, i one u slatkoj i one u slanoj vodi. I da ne dopustimo da se svako suprotstavljanje osporavanju i slabljenju države olako proglašava nacionalizmom, nakon što je nacionalizam pretvoren u strašilo. Dovoljno je da spomenemo granice, da nas opauče Jasenovcem i Glinom! Čim se primaknemo zlatnoj olimpijskoj medalji, izmisle nam ekstremizam. Kad slavimo pobjedu, pozovu nas na odgovornost zbog tuđeg poraza. Dokle? Šteta što ne možemo pitati kneza Miloša.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 59

DU
Deleted user
12:20 07.08.2012.

Ne dopada mi se ovo umatanje politike u razgraničenje na Dunavu jer tamo se sve vrti oko kriterija. Dakle, ako se nekako izborimo za administrativnu granicu (npr. tako su razgraničavale Češka i Slovačka), onda je Hrvatska relativan pobjednik jer njoj pripada cca 8,5 puta više zemljišnih čestica na vojvođanskoj strani Dunava nego njima na našoj. Uz sve mane takve granice (iscjepkana, nelogična stanovništvu itd.). Ako pak krene razgraničavanje u smjeru tzv. prirodne granice, onda je Srbija relativni dobitnik jer će se granična linija pomaknuti na tzv. Thalweg kriterij (obično sredina rijeke iako pod tim izrazom se podrazumijeva zapravo tipičan plovni put). U tom slučaju će granica biti logična i lako za slijediti njen tijek u brojnim životnim situacijama. Dvije ade će pak biti predmet "pripetavanja" - i u jednom i u drugom slučaju jer otočići u takvim zemljopisnim okruženjima obično skončaju na sudu/arbitraži. Zato jest da RH ima bolje "papire" kad se radi o polaznim pozicijama, ali da li ćemo se izboriti za razgraničavanje koje nama odgovara - e tu sam skeptik...

KT
Karika Tura
12:26 07.08.2012.

Dobra kolumna. Dragi moj Pavičiću, našoj nevolji s adama neće biti nikada kraja. Badava nam čak i hrvatska neovisna država jer onog dana kada smo pristali na sve pritiske i zahtjeve tim zahtjevima i pritiscima nikada neće biti kraja. Dapače, biti će ih više i biti će sve nepovoljniji za cijelu naciju. Za to pak su zaslužni Mesići, Sanaderi, Račani, Josipovići i sada Milanovići.

OK
okomanjak
12:35 07.08.2012.

Bravo majstore!