Sretan sam, mogu reći da sam ponosan na svoj grad!

Nije mi to drago priznati, ali rijetko imam priliku reći da sam ponosan na svoj grad, a još rjeđe da sam ponosan na svoju državu. I zato sam sretan što sam jučer više puta rekao da sam ponosan na Zagreb. Jer, slika s ulica moga grada bila je potpuno drukčija od one splitske, kada su stotine siledžija i primitivaca vrijeđajući i bacajući kamenje na drukčije od sebe osramotili, ponajprije sebe, ali i svoje obitelji, sasvim sigurno svoj grad, a u konačnici i svoju državu – Hrvatsku, u koju se svi ti nasilnici od reda kunu i tvrde da je vole.

Kako se voli Hrvatska pokazala mi je susjeda koju sam u Povorci ponosa sreo. S mužem i dvoje dječice došla je poduprijeti svoje sugrađane koje očito ne smatra “drukčijima”. Jer ne možeš voljeti državu ako ne voliš ljude. Ako ne voliš drukčije od sebe, zapravo ni samog sebe ne voliš. I tada lažeš kada vičeš: Volim Bile!, Volim Plave!, Volim Hrvatsku! Susreo sam i mlade gospođice i stariju gospodu te mnoge političare.

Nedostajalo je samo četvero ljudi. Jedan je predsjednik Republike Hrvatske, drugi je šef oporbe, treći je zagrebački gradonačelnik. Četvrta je premijerka. Da su došli i oni, mogao bih reći: Ponosan sam na Hrvatsku!