Srbija zarobljena u srednjemu vijeku

U vrijeme kad je u Hrvatskoj izašla jedna od temeljnih knjiga o Etruščanima i njihovoj povijesti, prevedena s talijanskoga, u izlozima beogradskih knjižara kočoperi se, među ostalim, knjiga, također svježa, koja već samim naslovom daje do znanja da se autor trudi dokazati kako su i Etruščani zapravo nekadašnji Srbi, ili obratno, da Srbi potječu još od Etruščana. Jer naslov joj je “Etrursi=Srbi”. Ta teorija ondje nije novost, samo je opetuju.

U Hrvatskoj se tek s vremena na vrijeme čuje o našem navodnom iranskom podrijetlu, ali u knjižarama se o toj temi ne može naći baš ništa, i to već dugo. I ne samo to.

U našim knjižarskim izlozima i na policama nema mjesta bilo kakvoj “sumnjivoj” literaturi, onoj koja je u suprotnosti s nekim uvriježenim dosezima povijesne znanosti, ili barem da je na razini neke opće kulture ponašanja i pisanja.

Upravo se mentalno stanje srbijanske nacije, ili barem dobrog njezina dijela, najbolje može vidjeti upravo iz knjižarskih izloga. Gotovo da nema beogradske knjižare, od Srpske akademije nauka i umetnosti pa dalje, koja ne nudi nevjerojatnu količinu knjižurina koje se bave Bizantom i srednjim vijekom.

Nema tu rasprava o Turcima i Osmanskome Carstvu, pod kojemu je Srbija bila 500 godina, niti o Habsburzima s kojima je stoljećima bila susjed. Za te teme nema mjesta ni na beogradskim fakultetima, pa kako će ih biti u knjižarama. Ali zato je svetinja Bizant, a srpski se korijeni traže posvuda. Jednostavno, Srbija je mentalno zarobljena u srednjemu vijeku.

Sljedeća opčinjenost jest monarhističkim dobom, posebice Karađorđevićima, pa se i njihova vojska  mnogim simbolima vratila toj tradiciji. O suludim tezama na račun Vatikana, Katoličke crkve, Stepinca, NDH, Jasenovca uopće ne treba ni govoriti.
Takve je opskurne literature posvuda. I nije samo opskurna, nego i huškačka. Brane se Milošević i Mladić, a zainteresirani se kupac mora dobro namučiti kako bi pronašao koju knjigu koja drugačije zbori o Miloševićevu dobu.

U Srbiji je teško živjeti i preživjeti, o ljudima nitko ne misli, jer se samo mali broj bogataša i dalje bogati, a najveći dio naroda sve više osiromašuje. Istodobno se političari više prepucavaju o povijesti nego kako ljudima poboljšati standard. Sve ovo još je jedan od niza dokaza da se u Srbiji ništa nije promijenilo jer katarze nema.

Zato će i takozvani demokrat Boris Tadić zatražiti da se žrtve ispričaju agresorima, samo kako bi se dodvorio Miloševićevim socijalistima i priklonio ih sebi. Pri tome računa samo na svoju fotelju, a ne na dobrobit Srbije koja ostaje zakopana u prošlosti, i to dalekoj.

Kad nisu s njome još razriješili, kako će onda s Miloševićem?