Srbija – put u nepoznato

Tomislav Nikolić potpuna je politička nepoznanica. Nikada nije obnašao vlast – ni on ni njegova stranka i zapravo nitko ne zna kako će izgledati politička scena u Srbiji u idućem razdoblju. Iako je pobijedio, Nikolić je i svojevrsni gubitnik jer je na izbore izašlo tek nešto više od 40 posto birača, što znači da je on zapravo dobio podršku dvadesetak posto građana Srbije koji imaju pravo glasa. Iako nije riječ o \"jakom mandatu\", Nikolić je ipak postao predsjednik Srbije i sada zasigurno slijedi veliko političko preslagivanje, možda čak i veće od onoga koje se dogodilo nakon odlaska Slobodana Miloševića s vlasti. Ono zbog čega bi novi predsjednik i nova vlast trebali biti zabrinuti činjenica je da 60 posto srbijanskih birača, koliko ih nije izašlo na izbore, ne želi ni Tadića ni Nikolića. To je onaj dio biračkog tijela koji je nezadovoljan onim što je do sada učinio i postigao Boris Tadić, a ne želi imati nikakvog posla s još uvijek poprilično kontroverznim Tomislavom Nikolićem. Nakon ovih izbora jedan od prvih zaključaka koji se nameću jest da je Srbija zemlja koja je umorna od politike i političara koji nisu donijeli promjene, nisu ispunili obećanja i nisu narodu omogućili da malo bolje živi. Tako New York Times nije propustio komentirati da je Tadić pogodio žicu brzorastuće podklase stanovništva koja je u krizi izgubila gotovo sve.

Ako izbore u Srbiji želimo staviti u neki malo širi kontekst, onda se rezultati uklapaju u grčku, a pomalo i u francusku priču. Birači u Srbiji donijeli su odluku da žele nešto sasvim drugo, nešto što do sada još nije imalo šansu pokazati što bi učinilo s državom i narodom kojemu je očito sasvim dosta dosadašnjih vladajućih elita. U Grčkoj je taj osjećaj dignut na entu potenciju, pa izbori nisu uspjeli, ali će zato biti izuzetno zanimljivo vidjeti što će Grci napraviti 17. lipnja. Ako uspiju održati izbore, Grci će vjerojatno, kao i Srbi, krenuti u nepoznato. I u Francuskoj birači su odlučili dati šansu stranci koja u Elizejskoj palači nije bila gotovo 20 godina, pa mlađi birači i ne znaju što znači njihova vladavina.

U ponedjeljak ujutro nitko nije znao u kojem će smjeru krenuti pregovori o sastavljanju vlade. Ivica Dačić, koji se kleo u vjernost Tadiću, već pomalo okreće ploču i tvrdi kako su stvari sada puno kompliciranije i kako treba poštovati volju naroda. Kada se iščita ono što se nalazi između redaka i kada se uzmu u obzir Dačićevi politički apetiti, onda postaje jasno da bi Nikolić i njegovi mogli preuzeti i vladu. Tu je otvoreno pitanje ima li Nikolić, zajedno sa svojim eventualnim političkim partnerima, kadar koji je sposoban preuzeti sve resore i voditi ih kompetentno?

Kada pregledamo svjetske medije, onda postaje jasno da svijet i novinari nisu pretjerano oduševljeno reagirali na Nikolićevu pobjedu, pa je jedan od prvih i najočitijih komentara to da će njegov dolazak na vlast znatno usporiti pristupanje Srbije Europskoj uniji iako se novi predsjednik tijekom cijele kampanje zaklinjao u to da želi Srbiju vidjeti u EU. Strani novinari uporno navode kako je Boris Tadić potencijalno Nikolićevo predsjednikovanje okarakterizirao kao \"opasan povratak u prošlost\". Gotovo da i nema portreta novog predsjednika Srbije koji ga opisuje u pretežno pozitivnom svjetlu. Postoji samo napomena da je ovaj ultranacionalist u posljednjih nekoliko godina napravio \"rebrandiranje\" samoga sebe i svoje stranke i da neki analitičari u Srbiji tvrde da bi Nikolić mogao i te kako iznenaditi.

No potpuno je jasno da će on Srbiju jače okrenuti prema Rusiji (odlazi Putinu za nekoliko dana), koju vidi kao prirodnog i jakog partnera, što nije ni ludo ni neutemeljeno. Put prema Europi doista bi se mogao ponešto usporiti, osobito ako Bruxelles jako pritisne zbog Kosova, no gotovo je sigurno da će nova vlast u Beogradu na led staviti pristupanje NATO-u. Te rane i za Nikolića su još uvijek previše svježe i intenzivne.