Znate tko je '94. doveo Hrvate u Pentagon nakon čega je dogovoreno oslobođenje domovine? Našao se nasuprot Tuđmana

U ponedjeljak se navršava 31 godina kako na ovom svijetu, koji je tako oplemenio svojim bićem, nema Krešimira Ćosića. Tim povodom, 6. lipnja u Zadru će se održati panel-rasprava "Krešimir Ćosić – most između diplomacije i sporta" koju organizira Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u sklopu takozvanog Diplomatskog izleta. I baš zato ovaj ćemo članak o nezaboravnom Žili posvetiti diplomatskom dijelu njegova života, a onaj duhovni i pripadnost Mormonskoj crkvi ostavit ćemo za neki drugi put. Nećemo zaboraviti napomenuti i činjenicu da je Krešo, s 14 medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima te na Olimpijskim igrama, najtrofejniji košarkaš bivše SFRJ. Igrajući s tri naraštaja, legendarni Krešo osvojio je tri olimpijske medalje (zlato i dva srebra), četiri svjetska zlata (dva zlata i dva srebra) i čak osam europskih odličja (tri zlata, tri srebra i broncu), pri čemu je dvaput bio najbolji igrač Prvenstva Europe.

Upravo u toj strasti za igranje u nacionalnoj vrsti krije se razlog neigranja u NBA ligi iako je za to imao priliku. Naime, nakon što je, igrajući za američki Brigham Young University (BYU), postao prvi Europljanin koji je izabran za člana All-American Teama, Krešo je 1973. bio draftiran od LA Lakersa. A o tome kakav je trag ostavio na mormonskom sveučilištu, gdje će se kao mlad čovjek i duhovno preobratiti, u prigodi umirovljenja njegove jedanaestice novinar Dick Harmon je napisao: "Postoji naraštaj navijača BYU koji nikad nisu vidjeli kako igra Ćosić. Pokradeni su."

Na račun sjajnih igara na NCAA parketima Krešo je draftiran, ali je odbio nekoliko ponuda iz NBA lige jer više ne bi mogao igrati za reprezentaciju, ali i zato da bi se vratio u svoj Zadar za koji je igrao još tri sezone.

"Krešo NBA izazov nije prihvatio iz dubokih ljudskih razloga, vjerujući da bi tako izgubio iskonski motiv koji ga je i doveo u košarku i za koji je znao reći: 'Čar igre je u pravom, a ne kupljenom nadmetanju'", kazala je Ćosićeva supruga Ljerka u svom nadahnutom govoru zahvale u prigodi Krešina postumnog uvrštenja u red počasnika Košarkaške kuće slavnih u Springfieldu.

Igrati za Zadar bilo mu je najveće zadovoljstvo, nijedne klupske boje nije nosio s takvim guštom. Baš kao i majicu reprezentacije s kojom je slomio sovjetski stroj koji je, kako je svojedobno napisao novinar Neven Bertičević, pao na Krešinoj nepredvidljivosti, imaginaciji i kreaciji.

Nakon dvije godine igranja u Bologni potpisao je za Cibonu u čijem dresu je i završio igračku karijeru. A onu trenersku započeo je još kao igrač, i to tako da je istovremeno bio igrač Zadra i trener ljubljanske Olimpije. Kasnije će se afirmirati kao trener koji zna razvijati mlade igrače da bi nakon jedne sezone u Jugoplastici postao savezni trener koji će s reprezentacijom SFRJ osvojiti svjetsku i europsku broncu.

Nakon što je jedno vrijeme radio kao sportski direktor Zadra, kada je otkrio i doveo Dejana Bodirogu, trenersku karijeru nastavio je u atenskom AEK. A ondje se pak zahvalio svojim grčkim poslodavcima kada je osjetio zov domovine. Točnije zov potrebe da pomogne Hrvatskoj, tada svježe neovisnoj, da bude međunarodno priznata.

Kako je išla ta priča, lijepo je opisala Krešina kći, Ana Ćosić Pajurin, u upravo izašloj knjizi na engleskom jeziku "Smile" koja je svojevrsni nastavak već izdane autobiografije "Igraj, vjeruj, živi" u kojoj Ćosić obrađuje svoju igračku karijeru i koju je Ana zaokružila trenerskom (manje) i diplomatskom pričom (više) prema njegovim zapisima. Kad bi ljudima objašnjavao situaciju s Hrvatskom, običavao bi reći i ovo: "Nova demokracija je kao mala beba, svako malo moraš mijenjati pelenu."

U vrijeme dok je bio trener AEK, Ćosići su se često družili sa Željkom Pavličevićem, koji je tada bio trener konkurentskog Panathinaikosa i koji mu je jedne večeri ispričao: "Čudna stvar dogodila mi se u taksiju. Još dva čovjeka vozila su se sa mnom i počeli su me propitivati o Tuđmanu. Htjeli su saznati koliko je popularan i je li on prijetnja Jugoslaviji, odnosno hoće li Hrvatska izglasati neovisnost."

"Neovisnost je neizbježna. Jedini put naprijed", odgovorio mu je Ćosić.

"Znam, no nešto nije u redu. Mislim da oni neće dopustiti da se to mirno dogodi".

I doista, dogodile su se barikade, dirigirana pobuna hrvatskih Srba. Dogodila se agresija na Hrvatsku koju Krešo nije mogao mirno gledati sa svoje trenerske klupe. Sve ono domoljubno razbudilo se dok je u svom atenskom stanu gledao snimke raketiranja Dubrovnika.

"Trebam li pomoći? Zašto ja? Tko bi me trebao osuditi ako se ne uključim? Nitko."

Takva pitanja isprva su se komešala s Krešinim mislima koji je vrlo brzo zauzeo odlučan stav da mora pomoći Hrvatskoj pa je tako u svoj dnevnik zapisao i ovo: "Premda mi AEK duguje novac, moj ugovor mi se sada čini trivijalnim. Moja domovina suočila se s nečim daleko značajnijim od bilo koje utakmice za trofej koju sam ikad igrao."

Premda se tijekom igračke karijere nastojao distancirati od politike, sada se odlučio uključiti i vrlo brzo se našao nasuprot Franje Tuđmana, kojem je rekao: "Hoću pomoći. Imam kontakte, naročito u Americi."

Vođa hrvatskog osamostaljenja mu je otpovrnuo: "Međunarodno priznanje je ono što mi trebamo. Bez podrške Zapada, naša neovisnost ostaje samo riječ na papiru."

Krešo je na to ponudio: "Mogu nas zagovarati u Washingtonu."

A Tuđman će na to: "Već smo imenovali našeg veleposlanika u SAD-u, ali...?"

"Titule me ne zanimaju. Što je sada hitno?", priupitao je Krešo, na što je Tuđman skrušeno priznao: "Nedostaju nam osnovne potrepštine da bismo se branili."

Susrevši se s Tuđmanovim pogledom izravno, Krešo je kazao: "Učinit ću sve što je moguće za Hrvatsku, ali neću kompromitirati svoja načela. Predstavljat ću samo istinu. Bude li išla propaganda protiv nas, ja ću kontrirati samo činjenicama i ničim više."

Tuđman će pak na to: "Ništa više ne bih ni očekivao. Povjerenje je danas rijetkost. Amerikanci su i dalje skeptični jer jednostavno još ne mogu razlikovati dvije sukobljene strane."

Sljedeći Krešin korak bio je telefonski poziv Orrinu Hatchu, senatoru iz savezne države Utah, kojeg je zamolio da mu dogovori hitan susret s američkim državnim tajnikom za obranu.

"Krešo, ovo neće biti lako. Washington na to sve gleda kao na internu jugoslavensku stvar, nešto čemu se nismo voljni približiti", kazao je Hatch, koji je brzinski dogovorio sastanak s Dickom Chaneyem koji je pak upitao: "Kako vam Amerika može pomoći?"

Izravnost moćnog američkog dužnosnika Krešu je iznenadila, ali se snašao i rekao: "Pet skladišta oružja bio bi dobar početak."

Nakon kratkog navraćanja u Zagreb, Krešo se zaputio u Atenu i kazao supruzi: "Moramo se preseliti u Washington."

Ljerkin glas bio je tih, ali je zvučao čvrsto: "Naše kćeri trebaju stabilnost u obrazovanju, a ne novu školu."

Primivši svoju životnu suputnicu nježno za ruku, novoimenovani hrvatski diplomat je kazao: "Da, Zagreb jest bio naš plan, ali to je bilo prije no što su se tenkovi počeli kotrljati našim ulicama. Sve što tražim je da se preselimo."

Ljerkin izraz lica odražavao je iscrpljenost, ali i razumijevanje: "Znam da si u pravu, no možemo li se dogovoriti da je ovo posljednji put što idemo nekamo a da to nije Zagreb?"

I bi tako. Uz međupostaju u Zagrebu, gdje su Ana i Iva dobile malog brata Petra Krešimira.

"Dok su trajali simultani napadi na Banovinu, Slavoniju i Dalmaciju, Zagreb se pred mojim očima pretvorio u grad izbjeglica pa smo naš dom otvorili vukovarskom paru Jerku i Ingi Tandara koji su morali bježati iz Borova", uslijedilo je.

Isprva je Krešo svoj posao zamjenika veleposlanika Petra Šarčevića obavljao iz hotela Marriott, a veleposlanstvo je bilo smješteno u malom prostoru blizu Union Stationa, što se smatralo lošim dijelom DC-ja.

Jedan od ljudi koje Ćosić spominje u svojim memoarima bio je i Neven Vranković, danas potpredsjednik Atlantic Grupe, tada šef konzularnog odjela.

– Dobar dio ljudi ni ne zna koliko je Krešo svojom prepoznatljivošću pridonio našoj relevantnosti. A on je doista bio prepoznatljiv, što zbog košarke, što zbog uloge u Mormonskoj crkvi. Sjećam se jednog prijema na kojem smo sreli jednog od najvažnijih i najdugovječnijih senatora, Orrina Hatcha, koji je ovako predstavio Ćosića: "Evo mog najboljeg prijatelja." U Americi ako nisi velik i relevantan, i ne postojiš, i jedino što te može pogurnuti jest lobiranje, da se za tebe netko zauzme. A Orrin Hatch bio je jedan od najvažnijih instrumenata pri priznavanju Hrvatske – ispričao nam je Neven i opisao svoj doživljaj svoga nadređenoga: – Krešo je bio jedno toliko smireno stvorenje. On je bio najbolji u "minglanju" s kongresmenima, među ljudima koji nisu imali pojma što je Hrvatska i s čime se mi, zapravo, borimo. S obzirom na to da smo bili locirani u najgorem dijelu Washingtona, onome u koji ni policija nije zalazila, on je bio taj koji bi veleposlanika Šarčevića vodio u šetnju kada bi ovome skočio šećer. Sve slične situacije bile su prepuštane Kreši.

Legendarnom košarkaškom asu prepušteno je bilo i animirati hrvatsku dijasporu oko jednog građevinskog zahvata.

– Kada smo 1993. shvatili da je neprimjereno da djelujemo iz tih prostorija, donesena je odluka da se kupi zgrada austrijskog veleposlanstva koja je njima postala premala. Stajalo je to tada između dva i pol i tri milijuna dolara, pa je Krešo svojim angažmanom u dijaspori prikupio pola toga iznosa. Povrh toga, on je 300-tinjak Hrvata animirao da u razdoblju od nekoliko mjeseci dolaze vikendom i sudjeluju u rekonstruiranju te stare zgrade. Bilo je to doista impresivno – prisjeća se Vranković.

A da se lokacijski doista nešto trebalo promijeniti, svjedoči i ono što se dogodilo neposredno nakon bombaškog napada na World Trade Center u veljači 1993., nakon čega su krenule glasine implicirajući da iza toga stoje hrvatski ekstremisti. Nekoliko tjedana nakon toga zazvonio je telefon u hrvatskom veleposlanstvu s glasnom porukom anonimne osobe: "Bolje vam je da zaustavite svoje teroriste ili ću ja vašu zgradu pretvoriti u parkiralište."

Bila je to situacija koja je zahtijevala selidbu u Embassy Row, sjeverozapadni dio Washingtona, s koncentracijom veleposlanstava i diplomatskih misija i rezidencija u čijem će uređenju pomoći niz vodoinstalatera, električara, stolara, soboslikara predvođenih Dinkom Kovačevićem koji je bio svojevrsni projekt menadžer te restauracije.

Kada je tadašnji predsjednik prvi put posjetio zgradu novog veleposlanstva, koje je bilo još u radovima, Krešo se držao po strani, što je prosječno visoki Tuđman primijetio pa ga je pozvao da stane do njega. U tom pomalo neobičnom trenutku 211 centimetara visok bivši košarkaš iskazao je sav svoj dar za humor: "Predsjedniče, ja ne odbijam stati pored vas, ali sam zabrinut za naše međunarodne relacije. No, stajanje nas dvojice jednog pored drugog moglo bi stranim diplomatima dati dojam da Hrvatska ima sićušnog šefa države".

U tom času zavladala je nelagodna tišina, zaposlenici veleposlanstva su bili smrznuti, sve dok se Tuđman nije nasmijao i tako prerezao napetost.

"Dok su mu se ramena tresla od iskrenog smijeha, gledao sam kako se ukočene posture po prostoriji postupno omekšavaju, što je dovelo do opuštenije večeri", zapisao je Krešo.

Nažalost, čovjek koji je liječio svojim osmijehom morao je sam krenuti na liječenje. Liječnici su mu otkrili non-Hodgkinov limfom pa se podvrgnuo kemoterapijama, što ga je možda malo usporilo, ali ga nije spriječilo da djeluje. Tako je u jesen 1994. pripremio hrvatskom vojnom izaslanstvu sastanak u Pentagonu.

"Bosanski Hrvati i Armija Republike Bosne i Hercegovine prekinuli su s neprijateljstvima te formirali savez za borbu sa srpskim snagama i tako je američko rastuće sudjelovanje iza scene već počelo mijenjati ravnotežu u našu korist. Embargo koji je bio nametnut Hrvatskoj trebao je biti ukinut, zahvaljujući svim diplomatskim naporima. Ulozi nisu mogli biti veći jer je Bihać bio na rubu kolapsa", zapisao je Ćosić prisjećajući se tog sastanka.

Nazočili su mu general Janko Bobetko, ministar obrane Gojko Šušak i general Krešimir Ćosić.

"To što se general zove jednako kao ja izazvalo je više od samo jednog trenutka zbrke u diplomatskim depešama", zapisuje Krešo.

Nakon što su trodnevni razgovor završili, pred Ćosića je stao general koji se tri dana svađao oko operacijskih detalja budućih akcija Hrvatske vojske: "Hvala ti, mi nikad ne bismo bili u ovoj sobi bez tebe i tvojih veza."

Isto to će general Bobetko kazati i Željku Pavličeviću dok su njih dvojica sjedila u prvom redu komemoracije u Lisinskom posvećene, nažalost, tada preminulom Krešimiru Ćosiću. A dogodilo se to možda osam mjeseci kasnije od spomenutog vijećanja u Pentagonu.

Sve Krešine sportske, vjerske i političke priče jako je dobro uobličila njegova kći Ana s kojom uvijek podijelimo žaljenje što smo kao društvo već u 46. godini ostali bez takvog sportskog i ljudskog velikana. Krešo je bio rođeni pobjednik pa čak i kada je pobijedio zloćudnu bolest, nije stao. Naime, kako bi bio siguran da se tumor neće vratiti, odlučio se za presađivanje koštane srži koja je kao zahvat uspjela. Nažalost, to je toliko oslabilo njegov imunitet da mu se u bolnici u Baltimoreu nakačio hepatitis i tu je utakmicu izgubio.

– Tata je imao pobjedničku narav, on je htio pobijediti sve do kraja. Našli su mu odgovarajućeg donora, a oko sebe je imao najbolje stručnjake pa je vjerovao u konačnu pobjedu. Nažalost, tome nije bilo tako – ispričala nam je Ana koja je sve ovo vadila iz tatinih dnevnika pa smo je zapitali i otkad datira posljednji zapis.

– Što je tata bio bolesniji, to su njegovi zapisi bili kraći. A posljednji zapis datira od 8. svibnja 1985., na deseti rođendan moje mlađe sestre Ive – kaže nam Ana.

Čovjek koji je obožavao pisati i zapisivati događaje, misli i svoje komentare, pisao je čak i 17 dana prije svoje smrti i tako dokazavši da je bio jedinstven u mnogočemu pa tako i u domoljublju. Uostalom, evo što je o njemu kazao senator Orrin Hatch, Mormon poput samog Ćosića: "Krešimir je bio hrvatski patriot koji je posljednje godine svog života posvetio neovisnosti Hrvatske, ali i građenju jakih odnosa između svoje i naše države... On je bio primjer fizičke discipline, mentalnog fokusa i duhovne snage... Krešimir Ćosić bio je jedno od najfinijih ljudskih bića koje sam ikad poznavao. Nedostajat će nam."