Svi znamo koliko su nam sreće proteklih godina donijeli nogometni genijalci poput Luke Modrića, Ivana Perišića i Marija Mandžukića. Oni su junaci ovih nevjerojatnih rezultata hrvatske nogometne reprezentacije. A među glavnim junacima dosadašnjeg dijela ovog Svjetskog prvenstva istaknuli su se primjerice Martin Baturina i Petar Sučić.
Mirno čekaju priliku
Međutim, znate li tko su skriveni junaci svjetskih prvenstava? To su igrači koji odlaze na ta daleka putovanja, više od mjesec dana odvojeni su od svojih obitelji, jednako naporno treniraju kao i svi ostali te sanjaju o nastupu na turniru. Na kraju se, međutim, njihova priča često svede na sjedenje na klupi i čekanje prilike.
Možda vam čudno zvuči da ih se naziva junacima, ali kad malo bolje razmislimo, takvi igrači imaju jako veliku odgovornost koja se toliko i ne potencira u javnom prostoru, jer svima je draže pričati o zvijezdama. U takvim situacijama, posebice u nogometu u kojem je ego prilično istaknuta pojava uz svu slavu i novac, svaki od tih igrača lako bi se mogao naljutiti na izbornika što ne igra, što nije dobio nikakvu priliku, barem na koju minutu. Iz neke ljudske perspektive, takva bi ljutnja bila i razumljiva, u smislu: "Pa daj mi šansu, barem koju minutu, neće te to ubiti."
Ipak, svaki od tih igrača s druge je strane svjestan da bi takvo ponašanje narušilo mir u svlačionici i ne bi stvorilo zdravu, nego nezdravu konkurenciju te bi potaknulo ono što se danas često naziva "toksičnost", kako među samim igračima, tako i u odnosu između igrača i stručnog stožera. A isto tako postoji i onaj drugi rezon prema kojem je samo naći se među 26 najboljih nogometaša u državi ogroman privilegij te da stoga ne bi trebalo cjepidlačiti. Mnogima se iz fotelje čini da je to lako, pitaju se kako netko tko zarađuje stotine tisuća eura može imati razloga da bude nesretan. No kada ste kompetitivni profesionalac na ovako visokoj razini, nije lagano podnositi bivanje sa strane.
Stoga svaka čast mnogim vatrenima koji nisu u prvom planu, a posebice sedmorici nogometaša koji još uvijek na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, Kanadi i Meksiku nisu dobili ni jednu minutu. Ti igrači su Kristijan Jakić, Duje Ćaleta-Car, Toni Fruk, Nikola Moro, Martin Erlić, Dominik Kotarski i Ivor Pandur. Već više od mjesec dana su isključivo s reprezentacijom, što u Rijeci, što u SAD-u, treniraju svaki dan, putuju iz grada u grad, a ni sekunde na terenu nisu dobili. A sve što možemo vidjeti kod njih je dobra energija. Znate onu staru trenersku: lako je držati sretnima igrače koji stalno igraju, a najteže je držati sretnima igrače s klupe. Čini se da izbornik Zlatko Dalić u tome zasad jako dobro uspijeva.
– Ta minuta koju sam odigrao u Kataru vrhunac je u mojoj karijeri, najljepši trenutak u mojem životu. Što se tiče ovog Svjetskog prvenstva, slagao bih vas kad bih rekao da ne očekujem minute na terenu ili da se neću pokušati nametnuti za to. Svi znamo kakav sam ja karakter. Međutim, ako me izbornik uvede u igru, bit ću prezadovoljan. Ja sam svoju minutu već dobio i ne očekujem previše. Kako bude, bit će – rekao je Kristijan Jakić.
Iako je na prvenstvu dobio nešto minuta (točno 48), vrijedi u ovoj temi istaknuti i izjavu Igora Matanovića uoči početka Svjetskog prvenstva, odmah po dolasku u bazni kamp u Alexandriju.
– Ne očekujem nešto previše. Tu sam, imao sam dobru sezonu i spreman sam, ali nije bitno tko će igrati – Musa, Buda ili ja. Uopće nije važno hoće li netko igrati 90 minuta, 10 minuta, jednu ili nijednu. I da ne dobijem priliku, bio bih zadovoljan jer sam ovdje na prvenstvu. Zahvalan sam na pozivu izbornika i na tome što mogu doživjeti ovo iskustvo.
U službi momčadi
Ove izjave, a i ono što smo vidjeli ovih dana na treninzima u Alexandriji jasno nam daju do znanja da su ovi momci iznimno profesionalni i da se stavljaju u službu momčadi, što je iznimno važno za reprezentaciju kao cjelinu. Za kraj se malo podsjetimo i svih hrvatskih nogometaša koji su u povijesti svjetskih prvenstava ostajali bez minutaže; SP 1998. u Francuskoj – Ardian Kozniku, Zoran Mamić, Anthony Šerić, Goran Jurić, Vladimir Vasilj i Marjan Mrmić, SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji – Goran Vlaović, Boško Balaban, Anthony Šerić, Vladimir Vasilj i Tomislav Butina, SP 2006. u Njemačkoj – Jurica Vranješ, Boško Balaban, Anthony Šerić, Mario Tokić, Ivan Leko, Tomislav Butina i Joey Didulica, SP 2014. u Brazilu – Domagoj Vida, Ognjen Vukojević, Gordon Schildenfeld, Milan Badelj, Danijel Subašić i Oliver Zelenika, SP 2018. u Rusiji – Dominik Livaković, SP 2022. u Kataru – Domagoj Vida, Martin Erlić, Luka Sučić, Ivo Grbić i Ivica Ivušić.
Učenje sa legendama - neprocjenjivo!