Onaj tko prati samo utakmice hrvatske nogometne reprezentacije i uopće ne gleda englesku Premier ligu reći će vam da su ovosezonske izvedbe hrvatskih braniča Joška Gvardiola i Luke Vuškovića debelo ispod razine. Onaj tko prati utakmice Manchester Cityja i Brightona te uopće ne gleda utakmice hrvatske nogometne reprezentacije reći će vam da Joško Gvardiol i Luka Vušković igraju fantastično, maestralno, briljantno. A oni koji prate i jedno i drugo prilično su zbunjeni jer je razlika u njihovim izvedbama na razini kluba i reprezentacije ove sezone zaista golema.
Obujam treninga
Kada gledate njihove nastupe u klupskom nogometu, ne samo ove sezone već i proteklih, zaista je bespredmetno govoriti o kvaliteti njihove igre. I Gvardiol i Vušković bez ikakvih problema ulaze u među najbolje na svojim pozicijama (ovisno o ukusima pojedinaca, među 10 ili 20 najboljih). Teško je vjerovati da odjednom zaborave igrati nogomet kada navuku dres reprezentacije. Stoga se pitamo: kako je moguće da Gvardiol i Vušković ove sezone baš toliko bolje igraju za svoje klubove nego za hrvatsku reprezentaciju?
Gvardiol je u dvije ovosezonske utakmice za reprezentaciju pod Slavenom Bilićem igrao na poziciji stopera, a u dvije igrao na poziciji lijevog beka. S druge strane, u Manchester Cityju kod Enza Maresce odigrao je 11 utakmica, osam kao lijevi bek i tri kao stoper. Dakle, istina je da je u klubu češće korišten kao bek nego li u reprezentaciji, no taj dio priče sam po sebi nije toliko važan, budući da u ove četiri Gvardiolove izvedbe u reprezentaciji nije bilo značajne razlike u njegovoj kvaliteti na stoperskoj poziciji u odnosu na bekovsku. U sve četiri utakmice u dresu reprezentacije izgledao je kao "strano tijelo" u momčadi, posebice kad usporedimo izvedbe s onima u Cityju.
Vušković je u dosadašnje četiri utakmice Bilićeva mandata odigrao tri – dvije na poziciji desnog stopera te jednu na poziciji lijevog stopera. U usporedbi s njegovim dosadašnjim izvedbama u Brightonu, gdje je pod Fabianom Hürzelerom ustaljeni prvotimac na poziciji desnog stopera, Vušković u reprezentaciji osvaja znatno manji broj duela po utakmici (posebice zračnih), znatno rjeđe osvaja posjed za svoju momčad, te ima gotovo dvostruko manji broj očišćenih opasnosti po dvoboju. To je posebno zanimljivo jer je Hrvatska u Ligi nacija igrala u znatno podređenijem položaju nego što ove sezone zasad igra Brighton, pa bi samo zbog toga ove defenzivne brojke za Hrvatsku trebale biti veće nego li za Brighton.
U čemu je onda ključ i kod jednog i kod drugog? Dojam je da, barem zasad, kod Hrvatske pod Slavenom Bilićem ne postoje zaštitni mehanizmi za Vuškovića i Gvardiola, barem ne u mjeri u kojoj postoje u klubovima. Sustav igre izvan posjeda izgleda znatno jasnije i kod Maresce i kod Hürzelera, što je donekle i razumljivo jer klubovi imaju znatno više vremena za uspostavljanje takvih mehanizama. Iako Gvardiol u Cityju ima novog trenera, a Vušković je novi igrač u Brightonu, obujam treninga, upoznavanja sustava i razvijanja automatizama u usporedbi s reprezentacijom znatno je veći, i to još na najvišoj taktičkoj razini Premier lige.
Evo primjera! Ako Luka Vušković iskače prema naprijed u Brightonu, to može napraviti bez dvojbi, jer je siguran da će mu suigrač pokriti leđa. U Hrvatskoj barem zasad nije imao taj luksuz. Nerijetko se pronalazio u situacijama gdje je morao birati između iskakanja prema naprijed ili pokrivanja prilično velike dubine prema natrag. U takvim situacijama individualna kvaliteta braniča teško može doći do izražaja jer ostajati u kontinuiranom limbu između te dvije odluke automatski dovodi do pozicijskih grešaka, koje smo i kod Gvardiola i kod Vuškovića vidjeli prilično često u ove četiri utakmice u dresu reprezentacije.
Neodlučni i izgubljeni
Dojam je, utemeljen na stručnom mišljenju i analizi dosadašnjih utakmica hrvatske reprezentacije u ovoj sezoni, da Gvardiol i Vušković u svojim klubovima mogu biti odlučniji. I jedan i drugi mogu donositi odluke znajući kako će se ostatak suigrača pozicijski ponašati kada oni donose te odluke. Znaju da imaju određenu "sigurnosnu dekicu" što god napravili na terenu, bilo to iskakanje prema suparničkim vratima bilo povlačenje prema vlastitim.
Gvardiol i Vušković nisu zaboravili igrati nogomet kad igraju za Hrvatsku, nego su jednostavno dovedeni u situaciju da vrlo često izgledaju neodlučni i izgubljeni.
Gvardiol na više poziciji u repki već ne igra kako treba! Pitajte njih zašto ne igraju kako treba! Meni se čini da se šparaju i igraju "preko one stvari"!