Da biste kao Zagrepčanin bili prihvaćeni u sredini kao što je Sinj, morate imati ono nešto. U očima Sinjana morate biti frajer, a trenera Alkara Damira Milačića očito tako i doživljavaju.
Damira, dakako, drži i rezultat odnosno ulazak Alkara u ligu za prvaka, što će donijeti još sedam vrelih domaćih utakmica i sedam puta ispunjenu srednjoškolsku dvoranu.
U finalu kupa 1983.
– Na početku su ljudi bili skeptični, no sada mogu reći da imam prijatelje s kojima se ne nalazim radi čašice razgovora o Alkaru, već se radi o kantama razgovora o Alkaru. Primarni cilj bio nam je ostanak u ligi, no novi je cilj pokušaj konkuriranja klubovima ABA lige. U svakoj utakmici moramo igrati maksimalno pa će tako biti i u srijedu navečer u igri protiv ABA ligaša Splita. Imamo problema, no borit ćemo se do posljednje kapi krvi jer pobijediti velikog susjeda bila bi velika stvar – kaže Milačić.
Velika je stvar i što je ugođaj u dvorani kao nekad, u vrijeme najvećeg uspjeha kluba, a to je bilo 1983. kada je sinjski trećeligaš igrao u finalu Kupa Jugoslavije protiv Bosne.
– Svi naši navijači, a posebno navijačka skupina Maligani, sjajni su. Imamo najjači domaći teren u ligi za prvaka. Od otvaranja sezone s Križevcima do posljednje utakmice s Brodom dvorana je stalno puna, pri čemu je u posljednjim kolima A-1 lige počela ključati pa se takvog navijanja ne bi postidjeli ni Turci i Grci. Kod kuće smo izgubili od Zagreba, no publika je na kraju pljeskala pobjedniku i to je bila njezina velika pobjeda.
Velika pobjeda kluba je i to što u momčadi ima više od pola Sinjana.
– Sedam igrača prve momčadi poniklo je u Alkaru. Premda u ligi za prvaka nema zaštićenog godišta, neću mijenjati koncept i kod mene će i dalje igrati juniori Boban i Kanaet.
Veza pod povećalom
Prije ovog posla, negdašnji košarkaš Zagreba i Olimpije dvije sezone vodio je A-2 ligaša Susedgrad, no ono što mu ovog trenutka donosi publicitet nema veze s košarkom. Naime, ako u Googleovu tražilicu upišete njegovo ime, u prvi plan iskočit će vam aktualnosti iz njegove veze s bivšom misicom i bivšom suprugom Igora Štimca Suzanom Štimac.
– Na početku je i meni i njoj to smetalo, no onda smo se o tome i javno izjasnili. Držim da ni ona ni ja ne zaslužujemo toliku pažnju, a ako ona po nečemu zaslužuje da bude spomenuta, onda je to njezino slikarstvo.