Životni intervju za Večernji TV

VIDEO Filip Hrgović: Živjeli smo skromno, bila je borba hoćemo imati za režije. Čudili su se kada sam postao vrhunski sportaš

Foto: privatni album
Hrgović
Foto: privatni album
Hrgović
Foto: privatni album
storyeditor/2026-11-15/HrgovicMatijaMarta1_dbr-spo_151126.jpeg
16.11.2026.
u 08:00
Ponosan sam na svoje hrvatstvo, domoljublje i kristoljublje
Pogledaj originalni članak

Nakon što se stišala euforija oko njegova spektakularna osvajanja naslova svjetskog teškaškog prvaka protiv Mosesa Itaume, najbolji hrvatski boksač Filip Hrgović navratio je i do studija Večernjakove televizije. U dvosatnom razgovoru prošli smo najprije aktualne teme, a potom i one životopisne.

Uvažavajući to da nema nikakvih novosti oko moguće Hrgovićeve obrane pojasa naslova u Hrvatskoj, a to je jedan od njegovih sportskih snova, u ovom tekstu pozabavit ćemo se njegovim djetinjstvom i mladošću, ali i ulogom obitelji i vjere u njegovu uspjehu. A za početak ove priče vratili smo se u njegove dječačke dane.

– Jednom nesretnom zgodom završio sam kod čovjeka koji radi s viskom. Mislim, ja sam poslije to ispovjedio jer to nije od Isusa Krista i toga se odričem. To je neka druga duhovnost, koja me ne zanima. No taj mi je čovjek tada rekao da ću završiti u Americi pomoću svog sporta. A ja sam tada bio ludo zaljubljen u košarku, bio sam i solidan košarkaš u svom uzrastu, i mislio sam da on misli na NBA ligu. Na kraju sam ipak završio u Americi i nevjerojatno je kako se to razvilo. Jer, gotovo već deset godina za svoje borbe pripremam se u Americi.

Zanimalo nas je zašto je prestao trenirati košarku i kako je završio u boksu.

– Mučile su me ozljede, boljela su me koljena i leđa, i prestao sam trenirati. Nastavio sam, kratko, s plivanjem i onda sam slučajno završio na boksu. Bila je to neka pubertetska faza, višak energije. I zato sam valjda poželio boksati.

A aktualni svjetski prvak svoj prvi sparing izgubio je, i to prekidom.

– Sjećam se jako dobro. Pobijedio me klupski kolega, znatno stariji Janjevac, a meni je bilo 14. Pitao sam tko je ugasio svjetlo i svi su govorili da ću čim prvi put dobijem po lampi, prestati s boksom. No baš zbog toga sam se zainatio pa sam tog istog dečka, godinu dana poslije, pobijedio prekidom u prvoj rundi. Htio sam svima pokazati da ja to mogu. Nekoliko godina poslije jedan javni sparing sam izgubio tako da protivniku nisam mogao ništa pa sam se okrenuo i predao sparing.

I dok se sjetio svoje prve pobjede, a bilo je to na kadetskom Prvenstvu Hrvatske, prve pobjede nokautom se ne sjeća. No zato voli pričati o tome koliki je gušt pobijediti nokautom, a on ih je u profesionalnom boksu, zajedno sa Svjetskom ligom, isporučio 28.

– S nokautom dolazi i veliko olakšanje jer to znači da više ne morate prolaziti muku.

Čak i više od samih boraca i njihovih navijača, brze završetke preferiraju članovi obitelji boksača.

– Zanimljivo je to da su moji nakon nekih mojih pobjeda bili više zabrinuti nego sretni jer ne zaboravljaju udarce u glavu koje sam primio. Tako se zna dogoditi da je u obiteljskom krugu i nakon moje pobjede neka komorna atmosfera. Kao da sam izgubio. Jer, njima nije drago da primam udarce. Dakako, nije ni meni, no to je sastavni dio posla.

E sad, neki se jednostavno ne daju nokautirati, a jedan od njih je i naš sugovornik. Kako se impregnira takva granitna brada? Postiže li se to vježbama za vrat ili...?

– U prvih 10 godina boksačke karijere nikad nisam radio vježbe za vrat i stalno sam govorio da me nitko nikad neće nokautirati. Inatio sam se, a to baš i nije bilo pametno. No, evo, već sam 20 godina u boksu i nitko me nikada nije nokautirao. I zato mislim da je brada povezana i s karakterom i načinom života. A ja živim samotničkim životom, u mukotrpnim treninzima, u dovođenju samog sebe do ruba iscrpljenosti. To je način života, ta izoliranost, disciplina, intenzivni treninzi, stavljanje pritiska na samoga sebe. Spartanski način života jača karakter, a on pak jača bradu. Dakako, ima tu i genetike.

A to je ona hercegovačka s očeve strane.

– Dinara je ovaj tjelesni dio, a ova sportska ludost je s mamine strane, iz Bosanske Posavine. Posavci su malo žešći.

Prvi naslov posvetio djedu

Kad je Filip 2015. osvojio naslov seniorskog prvaka Europe, tu medalju posvetio je pokojnom djedu.

– Djed se cijeli život namučio na lopati i krampu. Trideset godina radio je u Njemačkoj na baušteli, a prije toga po cijeloj Jugoslaviji. Srećom, nakon toliko rada zdravlje ga je dosta dobro služilo. Imao je dobra primanja pa su on i baka dobro živjeli u starosti.

A kako su živjeli mlađi Hrgovići, obitelj s petero djece i uglavnom jednim zaposlenim (ocem)?

– Živjeli smo skromno, ali da smo bili sirotinja, ne mogu reći. Imali smo za jelo, obući se, mi djeca smo se školovali. Neko vrijeme je čak i tata bio bez posla, bila je borba hoćemo li imati za plaćanje režija. Nije bilo luksuza. Bilo je to skromno odrastanje u smislu da sam nasljeđivao robu od starijeg brata, a da ju je mlađi brat nasljeđivao od mene. Prvih nekoliko godina boks sam trenirao u košarkaškim tenisicama, a prve rukavice kupila mi je mama u tadašnjem Getrou. Prije Svjetskog juniorskog prvenstva morao sam napraviti operaciju septuma nosa pa je moj pokojni otac digao kredit da bih to mogao obaviti. No najvažnije je da nikad nisam osjećao da mi nešto fali, niti sam mislio da smo mi siromašni niti sam bio iskompleksiran. Uostalom, i puno je mojih prijatelja živjelo u radničkim obiteljima.

Filip dodaje da je u takvom odrastanju bilo vrijednosti.

– Bio je to lijep način odrastanja, to obiteljsko zajedništvo u skromnosti. Kada nemaš sve što želiš, to te očvrsne, osobito za sport pa nije ni čudno što vrhunski sportaši ne dolaze iz bogatih obitelji. S obzirom na to kako smo sve to izgurali, ponosan sam na roditelje i svoju obitelj. Zacijelo je bilo obitelji kojima je bilo teže nego nama i zato je ovo bilo lijepo odrastanje i dobar preduvjet za kasniji život.

Zanimljivo je da ga je na prvi boksački trening odvela mama Iva.

– Mama je profesorica tjelesnog odgoja, bila je rukometašica, a na boks me je odvela misleći da ću malo probati, trenirati tri mjeseca pa prestati. Istovremeno su sa mnom krenuli i mlađi brat Matija i mlađa sestra Marta, no oni su prestali pa su ponovo počeli trenirati kada sam ja postao svjetski juniorski prvak.

Za brata Matiju je, ne jednom, rekao da je bio veliki talent.

– Matija je bio jako veliki talent, ali je nakon tri godine bavljenja boksom morao prestati jer su mu liječnici to preporučili zbog urođenog problema s krvlju. Po svim parametrima, kad vidiš snagu, eksplozivnost, brzinu, izdržljivost, on je bio veći potencijal od mene. Nažalost, ostao je samo na juniorskom boksu i onoj europskoj kadetskoj medalji, bronci, koju je osvojio nakon samo šest mjeseci treninga. Da nije pokraden u polufinalu, možda bi bio i europski prvak.

I sestra Marta, danas vizažistica, bila je talentirana.

– Marta je bila doprvakinja Hrvatske, a danas je vrhunska vizažistica. No njoj i Matiji očito nije bila suđena boksačka karijera kao meni.

Na izbor sporta otac Pero nije gledao blagonaklono.

– Naljutilo ga je što me mama odvela na boks pa se s njom zbog toga i posvadio. Rekao joj je da nije normalna. I on je mislio da će to potrajati koji mjesec i da ću prestati. Oboje roditelja, na koncu, nije bilo zadovoljno mojim izborom sporta i strepili su, ali su, s druge strane, napravili sve što su mogli da bih se time uspješno bavio.

A vrlo brzo se vidjelo da Filipu boks dobro ide.

– Već nakon nekoliko mjeseci postao sam kadetski prvak Hrvatske, ali tada nisam mislio da ću od toga živjeti. U prvo vrijeme ni sam nisam bio načisto želim li ja to ili ne želim, a prekretnica je bila osvajanje naslova svjetskog juniorskog prvaka. I tada sam odlučio da želim živjeti za boks i od boksa.

Otac mi jako nedostaje

Je li na tom putu bilo kriznih trenutaka, onih kada je poželio odustati od šaketanja?

– Pa bilo ih je. Sjećam se kada je boksati prestao Mario Preskar, koji je svima nama u klubu bio idol. On je meni bio Mike Tyson, a doživio je neki zdravstveni kolaps i nokaut, i ja sam tada htio prestati. Tjedan dana nisam dolazio u dvoranu. Mislio sam tada, ako Preskar nije uspio biti svjetski prvak, pa kako ću onda ja. Poslije u karijeri bilo je raznih misli, nekih depresija, propitivanja samog sebe. Svašta čovjeku prođe kroz glavu u 20 godina bavljenja boksom i muka kroz koje prolaziš.

Jedna od tih kriza bila je i kada mu je preminuo otac Pero, koji mu je bio idol po životnim stavovima.

– To me strašno pogodilo i to je gubitak koji ne možeš shvatiti dok ga ne doživiš. Bilo mi je to najteže razdoblje u životu. Bio je to strašan osjećaj da ga više nema. I danas mi fali popričati s njim, podijeliti s njim razmišljanja. Dok su vam roditelji živi, doživljavate ih zdravo za gotovo, a između oca i sina je i neko rivalstvo u stilu "daj, stari, nemoj pametovati", no kada toga više nema, onda nastane strašan osjećaj praznine. A moj je otac stvarno bio poseban lik. I, za razliku od mnogih očeva koji svojoj djeci sportašima čine pritisak, on ga je meni skidao govoreći: "Nije cijeli život boks, i ako ne uspiješ u boksu, neće biti smak svijeta." Kad bi vidio koliko sam posvećen boksu, znao bi reći: "Daj, sine, sjedni u tramvaj i provezi se od Dupca do Jelačić placa i vidi kako normalni ljudi žive."

Sjećamo se da je Filip svog oca u šali zvao Pero Istina.

– I u obitelji smo ga tako zvali jer on se stalno borio za pravicu. Volio je pravdu i istinu. Ne samo zato što je on moj biološki otac pa zato mogu reći da nikad ne bih bio tu gdje jesam već i toga ne bi bilo ni bez odrastanja uz njega i njegova utjecaja. Bio je hrabar čovjek, dragovoljac Domovinskog rata, čovjek koji je hrabro živio i gledao život u oči. Bio je strašno čvrst u svojim načelima, a s druge strane dobra osoba i nježan. Meni je često moj prvi trener Leonard Pijetraj znao reći: "Da imaš glavu k'o svoj stari, ti bi davno bio svjetski prvak." Moj prvi promotor Sauerland rekao mi je pak da kada razgovara s mojim ocem, ima dojam da nasuprot sebe ima čovjeka koji na računu ima 200 milijuna eura.

U ovoj priči ne smijemo zanemariti mamu Ivu kao oslonac kakav samo majka može biti.

– Mama je isto legenda. Trebalo je podići nas petero. Ona se jako puno žrtvovala i napatila. A i danas proživljava sve naše brige. Kome god se od nas petero nešto dogodi, ona sve proživljava. Stalno je zabrinuta za nas i unuke.

Osobito je zabrinuta za Filipa kada se bori i svaka borba iz koje sin izađe zdrav za nju je pobjeda.

– Svaki moj meč njoj je smak svijeta. I ne gleda borbe, nego čeka da joj netko od članova obitelji javi ishod.

Budući da su ga u djetinjstvu zvali Buco, i sam sebe je iznenadio onim u što je stasao.

– Bio sam punašnije dijete i doista je nevjerojatno do kuda sam dogurao. Kao klinac bio sam dobroćudno zaigran. Nisam bio onaj koji se tuče po cesti, neki divljak, ali bio sam totalno suprotno djetetu za koje bi netko i pomislio da će biti svjetski prvak u boksu. Članovi moje daljnje pa i bližnje obitelji godinama su se iščuđavali da sam postao vrhunski sportaš i osobito vrhunski boksač. Jer, u obitelji se nitko nikad prije nije bavio boksom. Nije bilo ni agresivaca kao što zna biti u nekim obiteljima. Jednostavno, bilo je to nespecifično okruženje da bi netko u njemu izrastao u svjetskog prvaka u borilačkom sportu.

Nakon što je u amaterskom boksu bio prvak Europe i osvajač olimpijske bronce, ima li nešto za čim Filip žali iz tog dijela karijere?

– Neke stvari su se očito morale dogoditi. I danas mislim da sam mogao biti olimpijski pobjednik, ali nije se dogodilo. To je trebala biti kruna moje dotadašnje karijere, ali sam na Olimpijske igre došao u slabijoj formi.

Koliko je tome kumovalo to što je u to vrijeme bio posvađan sa svojim tadašnjim trenerom Pijetrajem?

– Jako je utjecalo jer bili smo u lošim odnosima dulje vrijeme, a to je kulminiralo na Olimpijskim igrama, na kojima jednostavno nismo mogli vidjeti jedan drugoga. No i ja sam napravio neke poteze uoči Olimpijskih igara, mijenjao neke stvari u treningu. Kako smo bili posvađani, znalo se dogoditi da tjedan dana ne dođem na trening, nego trčim po Sveticama i radim "shadow" boks. Sada bih učinio drukčije, ali ne možeš to promijeniti.

Kaže da ga tješi to gdje je sada olimpijski pobjednik Tony Yoka, koji ga je pobijedio u polufinalu, a gdje je on.

– Ta olimpijska bronca meni je bila poticaj da kao profesionalac još više radim. Uostalom, sada sam prvak svijeta, a Yoka je nigdje. Nakon tog zlata on je u Francuskoj postao "celebrity". Za ugovor s postajom Canal+ dobio je milijun eura i opustio se, pa se i partijalo, a na koncu je pao i na doping-testu. Ja nisam imao takvu startnu poziciju za profi boks kao on, ali sam imao veći žar da uspijem.

U kojem trenutku profesionalne karijere je odlučio da mu ulazna pjesma bude "Geni kameni" Marka Perkovića Thompsona?

– Već od prve borbe, a to je i danas. Palo mi je na pamet da možda ubacim "Ako ne znaš šta je bilo", ali ne volim mijenjati. Volim se držati striktno svojih odluka. "Geni kameni" su baš pravi rock and roll za ulazak u ring. Puno ljudi mi je, čak i meni bliskih, reklo da mi ne treba Thompsonova pjesma, neka izaberem neku stranu, da mi ne treba hrvatstvo jer to nije na cijeni, da to ne prolazi dobro kod sponzora. No ja sam ponosan na tu pjesmu, na svoje hrvatstvo, domoljublje i kristoljublje. Drago mi je da sam na svoj način došao do ovoga. Govorili su mi da moram uzeti PR agenta, da moram više raditi snagu, da moram piti vitamine i slično. No ja nisam imao PR agenta, nisam puno dizao utege, nisam bio najomiljeniji u dijelu hrvatske javnosti, ali sam postao svjetski prvak. Protiv svih prognoza, učinio sam to spartanskim načinom života, bez jake logističke podrške. Nisam imao čovjeka iza kulisa koji sve to pegla. Borio sam se kao lav u ringu i izvan njega, nisam odstupao od svojih uvjerenja.

Ostvari li se njegova želja da svjetski naslov brani u Areni Zagreb, bi li volio ponovno imati Thompsona da mu u ringu pjeva ulaznu pjesmu? Baš kao što je to bio slučaj u njegovoj šestoj profesionalnoj borbi.

– Bude li to u Hrvatskoj, obvezno ću ga zvati. Zamislite Poljud, 40 tisuća ljudi i Thompsona. Nemamo dogovor o tome, ali mi je poslao poruku nakon što sam postao svjetski prvak ponudivši mi da mi svira na dočeku.

A Filip doček nije htio. Poručio je to odmah nakon osvajanja naslova, i to u razgovoru s ovim Večernjakovim novinarom.

– Nisam htio doček, htio sam mir, otići nekamo s obitelji i uživati. To je možda i najpametnija stvar koju sam napravio. Zamisli da sam pristao na doček nakon onakva meča, pa to bi bio raspašoj. Došle bi tisuće ljudi i ja bih izgubio svoj mir, koji je meni najbitniji. Da sam u miru sa sobom i gospodinom Isusom Kristom, u molitvi. Otišao sam s obitelji tamo gdje me nitko ne zna i molili smo se svaki dan. Nadam se da odbijanjem ideje dočeka nisam povrijedio svoje fanove jer puno ih je htjelo taj doček i bilo bi to lijepo slavlje, ali kažem da je meni najbitniji moj mir. Ta euforija se lijepo smirila i idemo dalje.

Vjera i Bog su iznad boksa

Poznato nam je da Filip svake nedjelje, kad god može, ide na misu. Koliko mu je vjera uporište u svemu što radi?

– Vjera je iznad boksa. Bog je iznad boksa. Zapravo, boks je u službi vjere. Ne mogu moliti Boga da me učini boljim boksačem. Boga stavljam na prvo mjesto i onda je na njemu što će On napraviti u mom životu i kamo će me usmjeriti. A On mi je vratio višestruko. Ne samo da sam postao svjetski prvak nego sam i zdrav, tjelesno i mentalno, a imam i predivnu obitelj. Zaradio sam nešto, osigurao egzistenciju. Zamisli da nakon 20 godina boksa ništa nisam zaradio. Ne znam što bih sa svojim obrazovanjem mogao raditi osim biti redar ili portir. I zato se osjećam blagoslovljeno. Kako se ono kaže, stavi Boga na prvo mjesto i sve će ostalo doći na svoje mjesto.

Njegovu najužu obitelj čine supruga Marinela i dvoipolgodišnja kćerkica.

– Supruga je katkad predivna, a katkad malo manje. Zezam se. Mislim da sam blagoslovljen i u tom pogledu. Bila je sa mnom i kada sam bio sirotinja, kada sam se borio za siću, kada ništa nisam imao. Svašta je ona prošla uz mene, bila je na prvoj crti. Sve te stresove koje sam proživljavao, katkad bih se istresao i na njoj. Bilo je i lijepih trenutaka, ali i muke. Biti žena sportaša je jako teško: od stresa koji prolazi prateći moje mečeve do mojih živčanih ispada kad sam pod stresom. Ona se posvetila meni i platila cijenu mog uspjeha. Možda nije ni svjesna koliko je cijenim i volim te koliko sam joj zahvalan.

Kad se već tako raznježio na spomen supruge, koliko ga je raznježilo očinstvo?

– U jednu ruku me raznježilo, a u drugu očvrsnulo i dodatno motiviralo. Nevjerojatno je koja je to razina motivacije kad se na pripremama sjetim kćeri. Pa ja bih se za nju popeo na Mount Everest s 50 kilograma na leđima. Uvijek sam sve radio za boks i za obitelj, a sada kada je ona tu, motiviran sam još više.

Pri kraju ovog razgovora pitali smo 34-godišnjeg svjetskog prvaka kako zamišlja završetak svoje natjecateljske karijere – s nekom pobjedom ili po osjećaju?

– Sigurno neću biti vreća za napucavanje, da idem dobivati batine za lovu. Nadam se da će završetak biti objedinjavanje naslova po svim federacijama i onda može i ekshibicijska borba za 50 milijuna s Jakeom Paulom. Ako bih pobijedio Sancheza, Duboisa i Kabayela, onda bih valjda i zaslužio takvu ekshibicijsku borbu – premda bih se radije borio s Kabayelom za 10 milijuna eura nego s influencerom Jakeom Paulom za 100 milijuna. Dakako, ne znam gdje će me put odvesti jer može se dogoditi i poraz. Trenutačno se osjećam odlično, i dalje se volim mučiti, i dalje volim trenirati, i u svemu tome još uživam.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.