Valent Sinković, polovica zlatnog olimpijskog dvojca, još od kraja studenog prošle godine nije napravio ni jedan zaveslaj. Razlog tomu je stres fraktura šestog desnog rebra.
– Liječnički je naputak da što više ležim, a možete misliti kako mi je kao nekome čije je tijelo naviknulo intenzivno trenirati. Moje tijelo na mirovanje nije naviknulo. No, moram i u tome biti discipliniran kako bih što prije mogao barem bicikl voziti. Prvo sobni, a onda cestovni – priča stariji brat Sinković kojem se ista ozljeda ponovila po treći put.
– Prvi put to se zbilo u proljeće 2014., prije no što ćemo brat i ja debitirati u dvojcu na pariće. Bio sam izvan stroja osam tjedana. Drugi je put to bilo u proljeće 2015. kada sam se oporavljao mjesec dana. Ovo je sada najdulja pauza.
Trening je za mene gušt
Kako li se osjeća netko kome je vlastito tijelo sredstvo za rad, a on ga ne smije koristiti?
– Loš je to osjećaj znati da, dok sva konkurencija trenira, ti stagniraš. No, nekad to i za tijelo i psihu i nije loše da dobiju zasluženi odmor. Osim toga, sa strane najbolje vidiš kako je biti izvan svega pa onda to još jače poželiš.
Kad mu je već propisano strogo mirovanje, tu je zacijelo i opasnost od suvišne kilaže.
– Svjestan sam toga i trudim se unositi manje kalorija no kada sam u punom treningu. Što se više udebljam, to će mi više vremena trebati da se vratim. Ne brojim unos kalorija, nego to činim po osjećaju. Gledam da se ne prejedam, da manje jedem navečer...
S obzirom na to da mu nitko ne može jamčiti da se ista ozljeda neće ponoviti i četvrti, pa i peti put, je li Valent zabrinut za nastavak svoje karijere.
– Ne razmišljam tako i ne pribojavam se. Spreman sam sve učiniti da se vratim već ove sezone.
Što bi učinio da mu sutra neki liječnik kaže da bi za njega najbolje bilo da se više ne bavi vrhunskim sportom? Bi li ga poslušao ili bi i dalje pokušavao?
– Išao bih po više mišljenja. Ne bih tek tako odustao. Previše ja to volim, preveliki je to gušt.
Zar je i sva ta trenažna patnja gušt?
– Intenzivan trening je nešto kroz što svaki sportaš mora proći i on je postao način života. Gušt mi je svaki dan ići na trening, ići na natjecanja, putovati po svijetu, upoznavati nove ljude. Ne mogu se zamisliti izvan tog kruga djelovanja. Dok se baviš vrhunskim sportom, život ti je uređen jer se zna koliko moraš spavati, koliko i što smiješ jesti, kada moraš biti na treningu, a medalje su vrhunac svega.
Martin protiv Martina
Valent je tijekom olimpijske godine pokazao da je i mentalno snažan jer je u Riju nastupao ozlijeđen.
– To nije imalo veze s rebrom, već se radilo o rupturi kvadricepsa, no to je tip ozljede za koju postoji terapija pa možeš i nastupati ako si spreman ići preko bola. I dok sam na treningu bol osjećao, u utrkama nisam jer je veslanje takav sport da te tijekom utrke ionako sve boli pa ne osjećaš bol samo na jednom mjestu.
Je li je promjena discipline, iz skula u rimen, bila dobra ideja i da li je nova mehanika pokreta, zaveslaj s jednim veslom, utjecala na ozljedu rebra?
– U nekom manjem postotku možda i jest, no ne zaboravite da mi se isto dogodilo i dva puta u skulu. I kada se vratim, brat i ja nastavit ćemo u dvojcu bez jer nas silno zanima koliko dobri možemo biti u novoj disciplini.
Mnogi na njihovu mjestu ne bi mijenjali disciplinu u kojoj su zavladali svijetom.
– I da sutra prestanemo veslati mi nemamo za čim žaliti jer smo u dvojcu na pariće osvojili sve što se osvojiti moglo.
Dok se Valent potpuno ne oporavi, brat Martin će trenirati i nastupati u skifu. Da ostane u punom pogonu.
– Martin nema ambicija da skine Damira Martina s trona najboljeg našeg skifista, no nastupati hoće. Za razliku od Prvenstva Europe na koje može samo jedan čama u svakoj disciplini, u utrkama Svjetskog kupa mogu nastupiti tri posade.
Što se promijenilo u životima braće Sinković sa statusom olimpijskog pobjednika?
– U suštini se ništa promijenilo nije. Jest, ti kao olimpijski pobjednik dobiješ od države propisanu nagradu, no to nije nešto s čime si možeš riješiti egzistenciju. Olimpijskim zlatom smo ispunili sve sportske želje.•