U svojoj vili u švicarskom Schindellegiju, s pogledom na Ciriško jezero koje je toliko volio, u 89. godini života preminuo je Klaus-Michael Kühne, njemački milijarder, počasni predsjednik logističkog diva Kühne + Nagel i čovjek čije se bogatstvo procjenjivalo na preko 40 milijardi dolara, čime je nosio titulu najbogatijeg Nijemca.
Iako je desetljećima živio u Švicarskoj, srce Klausa-Michaela Kühnea uvijek je kucalo za njegov rodni grad, a posebno za jedan njegov simbol – nogometni klub Hamburger SV. Njegov ulazak u klub nije bio motiviran profitom, što je i sam često isticao, već čistom emocijom i željom da HSV vrati na staze stare slave iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Od 2010. godine počeo je ulagati desetke milijuna eura, prvo kroz kupovinu udjela u transferima igrača, a zatim kroz izdašne pozajmice koje su klubu trebale osigurati konkurentnost. Njegov najupečatljiviji potez, koji mu je priskrbio simpatije i najžešćih protivnika, dogodio se 2015. godine. Kühne je otkupio prava na ime stadiona i, umjesto da ga nazove po nekoj od svojih kompanija, vratio mu je legendarno ime – Volksparkstadion. Bio je to potez istinskog navijača, poruka da je tradicija iznad komercijalnih interesa. U godinama koje su slijedile, financirao je dolaske igrača, davao višemilijunske zajmove i postao vlasnik 7,5 posto dionica kluba, nadajući se da će njegova financijska moć konačno pokrenuti sportski uzlet. Želio je vidjeti svoj klub na vrhu, u borbi za trofeje, a ne u vječnoj borbi za opstanak.
Međutim, stvarnost je bila brutalno drugačija. Umjesto povratka u vrh europskog nogometa, HSV je tonuo sve dublje, proživljavajući jednu razočaravajuću sezonu za drugom. Ta agonija teško je padala strastvenom Kühneu. Njegova frustracija pretvarala se u javne ispade bijesa. Nakon poraza je grmio, prijetio povlačenjem, a njegove kritike upućene upravi i igračima bile su nemilosrdne. U jednom intervjuu, bivšeg napadača Pierre-Michela Lasoggu nazvao je "promašajem stoljeća", a takve izjave postale su njegov zaštitni znak. Svaki promašeni transfer i svaka loša odluka uprave pogađali su ga osobno, kao da je riječ o promašaju u vlastitom poslovanju. Relegacija kluba u drugu ligu bila je za njega bolan udarac. Na kraju, u ljeto 2018. godine, objavio je da prekida s daljnjim financiranjem, opisujući tu odluku kao "održivu". Iako se javno povukao, oni koji su ga poznavali tvrdili su da nikada nije prestao pratiti voljeni klub. Do samoga kraja, iz svog švicarskog doma, s jednakom je strašću pratio svaku utakmicu, nadao se pobjedi i tiho slavio nedavni povratak kluba u prvu ligu. HSV je odao počast svom bivšem investitoru, ističući da je uvijek bio tu za klub kada mu je to bilo najpotrebnije.
Izvan turbulentnog svijeta nogometa, Kühne je ostavio dubok i neizbrisiv trag kao filantrop i mecena. Njegova zaklada Kühne, osnovana još 1976. godine, postala je stup podrške obrazovanju i znanosti, s posebnim fokusom na logistiku i upravljanje opskrbnim lancima. Vrhunac njegovog akademskog angažmana bilo je osnivanje Kühne Logistics University (KLU) u Hamburgu, privatnog sveučilišta koje je brzo steklo reputaciju jedne od vodećih svjetskih institucija u svom području. Njegov doprinos obrazovanju prepoznat je i suradnjom s Tehničkim sveučilištem u Berlinu te podrškom prestižnoj poslovnoj školi WHU – Otto Beisheim, koja mu je 2008. dodijelila počasni doktorat. Njegova ljubav prema Hamburgu nije se očitovala samo kroz nogomet; bio je jedan od ključnih donatora za izgradnju nove, spektakularne zgrade opere, Elbphilharmonie, koja je postala novi simbol grada. Zbog svog trajnog doprinosa razvoju logističke znanosti i predanosti gradu, Senat Hamburga dodijelio mu je 2007. godine titulu počasnog profesora, a još ranije, 2005., primljen je u Logističku kuću slavnih.
Unatoč poslovnim uspjesima i filantropskom radu, nad likom i djelom Klausa-Michaela Kühnea nadvila se tamna sjena prošlosti njegove obitelji. Njegov otac Alfred bio je član Nacističke stranke, a tvrtka Kühne + Nagel aktivno je sudjelovala u "arizaciji" – sustavnoj pljački imovine židovskih građana tijekom Trećeg Reicha. Novinari i povjesničari godinama su pozivali Kühnea da se suoči s tom mračnom stranom obiteljske povijesti i otvori arhive tvrtke. On je to uporno odbijao, tvrdeći da "ne postoji veza između ratnog razdoblja i imovine tvrtke stečene mnogo desetljeća kasnije". Taj stav donio mu je brojne kritike i ostao mrlja na njegovoj biografiji, podsjetnik da se golemo bogatstvo ponekad rađa iz temelja koje je teško opravdati. U privatnom životu bio je potpuna suprotnost svojoj javnoj personi. Od 1989. godine bio je u braku sa suprugom Christine, s kojom nije imao djece. Živjeli su povučeno u svojoj modernoj vili u Švicarskoj, daleko od svjetla reflektora. Zanimljivo je da, unatoč desetljećima provedenim u Švicarskoj, nikada nije uzeo švicarsko državljanstvo, ostajući Nijemac do kraja života. Jedan od najupečatljivijih detalja koji svjedoči o njegovoj povučenosti jest podatak da, unatoč milijunima uloženim u HSV, na domaćoj utakmici kluba na Volksparkstadionu nije bio više od 11 godina prije svoje smrti.