Umrla legenda Dinama, srebrni s Eura i zlatni s OI 1960., sudionik povijesne utakmice Hrvatske

Umro je Željko Matuš, sjani bivši hrvatski nogometaš, legenda Dinama. Umro je u 92. godini života u Švicarskoj gdje je živio zadnjih desetljeća, a ostat će zapamćen kao nogometaš s medaljama na Europskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Srebro na Euru osvojio je 1960., a iste je godine osvojio i zlato na OI u Rimu. Među prvim je i rijetkim sportašima s akademskom naobrazbom, nakon nogometne je karijere postao ugledni stomatolog i desetljećima živio u Švicarskoj. Dinamova je legenda, nekadašnji vlasnik plavog broja 10 iako je kao svestrani sportaš u karijeri "prošarao“ gotovo sve brojeve od 2 do 11. 

Matuš je rodom iz Donje Stubice, a još je kao srednjoškolac nastupao za tadašnji Tekstilac iz Oroslavja odakle je 1954. godine i otišao u redove Dinama. I danas ga pamte kao svojevrsni simbol uglađenog, "starozagrebačkog“ Dinama, kao igrača uz kojeg se razvila egida "gospodin u kopačkama“. Matuš je dio proslavljene generacije plavih koja je "plesala“ od sredine 1950.-ih i 1960.-ih godina, dugogodišnji maksimirski kapetan, osvajač četiri trofeja i finalist Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, dakle prvog od dva Dinamova europska finala u natjecanju koje je s vremenom preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu.

Upravo je u kapetanskoj ulozi predvodio maksimirsku momčad do finalnih dvoboja protiv Valencije. Plavi su tada nadvisili i Porto u gostima na samom otvaranju natjecanja, kasnije su između ostalih preskočili i Bayern svladavši ga u četvrtfinalu usred Münchena čak s 4:1, potom dvjema pobjedama u polufinalu protiv Ferencvarosa izborili finalne okršaje gdje ih je ipak zaustavila Valencia.

U Dinamu je Matuš osvojio naslov prvaka 1958., Kup 1960., 1963. i 1965. godine, a za plave je odigrao čak 428 utakmica. Debitirao je za Dinamo 1955. godine u Slavonskom Brodu, a iste godine upisao je i prvi službeni nastup za plave, protiv osječkog Proletera i postigao dva pogotka.

– Kada sam s 19 godina iz Stubice dolazio u Zagreb, moji roditelji bili su pokojni i imao sam baku i sestru. Bile su mi govorile; ili ćeš završiti školu ili ćeš biti nogometaš. A ja sam odlučio – uspjet ću oboje! Znate, bojao sam se da mi primjerice ne strada menisk i da bih zbog toga morao završiti karijeru. Tako sam se posvetio i školi, te sam 1963. stekao diplomu doktora stomatologije. A kao igraču sa strane, nije ni se baš bilo lako probiti u Dinamu. Domaći dečki, Zagrepčani, bili su nedodirljivi i tko bi uopće "fermao" nekakvog Zagorca...

Nadimak mu je bio Zagorec jer je rodom iz Donje Stubice i smatra ga se jednim od trojice najvećih nogometaša koje je dao taj kraj. Uz Roberta Prosinečkog, čiji je otac Đuro iz Gornjeg Čemehovca, te naravno Andreja Kramarića, čiji su roditelji iz Bednje. Svaki od trojice velikih Zagoraca ima se čime ponositi u dresu različitih nacionalnih momčadi: Prosinečki svjetskim zlatom do 20 god. iz 1987. i svjetskom broncom iz 1998., Kramarić svjetskim srebrom iz 2018. i broncom iz 2022. godine, a Matuš olimpijskim zlatom iz 1960. i srebrom s EP-a 1960. godine. 

Sudjelovao je i na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu gdje je s jugoslavenskom reprezentacijom dogurao do polufinala zauzevši konačno četvrto mjesto. Dvije godine ranije sudjelovao je u finalu Europskog prvenstva u Parizu u srpnju i potom osvojio zlato na Olimpijskim igrama u Rimu u kolovozu i rujnu gdje je bio strijelac za vodstvo 2:0 u pobjedi protiv Danske s 3:1 u finalu.

Nastupio je za hrvatsku reprezentaciju na utakmici protiv Indonezije 1956. godine u Zagrebu. Bio je to jedini dvoboj hrvatske reprezentacije između 1945. i 1990. Hrvatska je pobijedila 5:2, a upravo je Matuš zabio pogodak za 1:0.
– Sjećam se te utakmice Hrvatska – Indonezija, odigrane 1956. u Zagrebu. Indonežane je vodio naš čovjek Toni Pogačnik te su prije dolaska u Zagreb odigrali i utakmicu s Jugoslavijom u Beogradu. Mi smo ih pobijedili s 5:2, ja sam postigao prvi pogodak, ali doista se ne sjećam kako je izgledala ta akcija. Davno je to bilo, bio sam 21-godišnjak i tek sam bio počinjao karijeru u Dinamu – govorio nam je Željko Matuš, koji je bio posljednji živući hrvatski reprezentativac s te utakmice protiv Indonezije.

U svakom slučaju, bio je jedan od najvećih hrvatskih nogometaša u povijesti.
– Prijatelji mi često kažu da sam prerano rođen, jer bih danas bio milijunaš. Jednom sam izračunao da Modrić u mjesec dana zaradi kao što sam ja zaradio u cijeloj karijeri. No, ja se s današnjim nogometašima ne bih mijenjao, bila su ono ljepša nogometna vremena - govorio nam je jednom Matuš.

Za Jugoslaviju je od 1959. do 1963. odigrao 13 utakmica.
– Odigrao bih ih i više da nisam imao peh što sam igrao na istom mjestu kao Šekularac – govorio nam je Matuš, koji je još za vrijeme karijere završio fakultet, i to stomatologiju.

– Tata je bio liječnik, no kada je poginuo za vrijeme posla, ostao sam s mamom koja je bila nezaposlena. Iako mi je nogomet sjajno išao, nisam želio riskirati i biti bez škole. A i tada nogometaši nisu mogli u 10 godina karijere zaraditi za cijeli život. Na kraju sam kao stomatolog zaslužio mirovinu – govorio nam je Matuš u jednom od intervjua.