Ujak mi je završio na Bleiburgu, a otac otišao u partizane pa poginuo. Zbog toga sam dugo mrzio Nijemce

Životna priča Nikole Dragaša, rođenog 1944. godine u Zemuniku Donjem, započela je u vihoru rata i sjeni tragedije koja će mu obilježiti djetinjstvo. Imao je samo nekoliko mjeseci kada je njegov otac, partizan, poginuo 1945. godine, ostavivši njega i majku da se sami bore s neimaštinom i surovom poslijeratnom stvarnošću. Odrastanje u siromaštvu bilo je teško, no država se, kao djetetu palog borca, pobrinula za njegovo školovanje, pružajući mu barem osnovnu sigurnost u svijetu koji se tek oporavljao od razaranja. Dani su prolazili u skromnosti, a dječak iz zadarskog zaleđa nije ni slutio da će sportska vještina, koju je brusio na prašnjavim seoskim stazama, ispisati neke od najslavnijih stranica hrvatskog sporta. Njegove prve sportske ljubavi bile su one tradicionalne, igre koje su okupljale mještane, poput boća i ploča. Upravo je na boćalištu ispred lokalne gostionice zaradio nadimak "Bućan", koji ga je pratio godinama. Jednog dana, zamijenivši bolesnog rođaka Luku, mladi Nikola stao je nasuprot iskusnim, starijim boćarima, i na opće iznenađenje, pobijedio ih, pokazavši nevjerojatnu mirnoću i preciznost.