- Moje ime je Luďo Mikloško, dolazim izbliza Moskve, branim za West Ham - ori se i danas tribinama londonskog stadiona, više od četvrt stoljeća nakon što je češki div posljednji put navukao rukavice za „Čekićare“. To što je njegov rodni Prostějov udaljen više od 1500 kilometara od Moskve i zapravo bliže Londonu, nikada nije bilo važno. Pjesma je postala simbolom odanosti prema čovjeku koji je stigao kao potpuni neznanac u veljači 1990. godine, netom nakon pada komunizma, i postao jedan od najvećih kultnih heroja u povijesti kluba. Za West Ham je odigrao gotovo 400 utakmica, proglašen je igračem godine 1991. i urezao se u srca navijača kao pionir koji je otvorio vrata Premier lige igračima s istoka Europe.
Svijet u koji je stigao bio je sušta suprotnost onome što je poznavao. Engleski nogomet devedesetih, kako ga je sam opisao, bio je primitivan, na rubu brutalnosti.
- Izgledalo je kao nešto između nogometa i ragbija. Igrači su letjeli zrakom, krv je tekla i na terenu i izvan njega. Svi su to znali i svima je bilo u redu, čak i sucima - prisjetio se.
Nije bilo puno taktike između dva šesnaesterca; sve se svodilo na brze kontre, ubačaje i bespoštednu borbu. Tribine su bile krcate dvaput tjedno, a atmosfera na stadionima poput Upton Parka, West Hamovog starog doma, bila je zastrašujuća. Navijači su bili slika i prilika istočnog Londona - radnička klasa, lojalni i strastveni ljudi koji nisu praštali lijenost.
- Morao si im pokazati da živiš i dišeš za njihov klub, baš kao i oni. Mnogi veliki talenti su propali jer im trikovi i lažnjaci nisu bili dovoljni ako se nakon toga ne bi bacili u klizeći start. Ali ako si bio spreman boriti se, nikada te ne bi zaboravili - pričao je.
Uvjeti u kojima je radio bili su šokantni. Dok je u Baníku iz Ostrave imao zajedničke ručkove, sastanke u hotelima i organiziranu brigu o igračima, u West Hamu su ga dočekali jedan trening-teren i mala zgrada sa svlačionicama.
- Dvije kuke iznad klupe, tuševi i jedna ogromna kada. Nakon svakog treninga, dvadeset prljavih praščića kupalo se zajedno u toj kadi. Nikad im se nisam pridružio - govorio je.
Kad je zatražio masažu, fizioterapeut ga je pogledao kao da je lud i odbrusio:
- Ne radim masaže.
No, unatoč spartanskim uvjetima i kulturnom šoku, znao je da želi ostati. Oduševio ga je entuzijazam, ljubav prema igri koja je prožimala društvo. Prilika da zaigra u takvom okruženju postala je pitanje časti. Put do ostvarenja sna bio je, međutim, birokratski pakao. Mjesecima je sam putovao od Ostrave do Praga i britanskog veleposlanstva, prikupljajući potvrde od FIFA-e i boreći se s pravilima koja su zahtijevala određeni postotak odigranih reprezentativnih utakmica. Dva puta su ga odbili za vizu. Dok je kod kuće sjedio na spakiranim koferima, Baník mu nije dopuštao trenirati s momčadi pa je formu održavao trčeći sam po zaleđenim ulicama Ostrave.
Njegov dolazak u Englesku bio je jednako kaotičan kao i nogomet koji se tamo igrao. Nakon višemjesečne borbe s birokracijom, menadžer Lou Macari, čovjek koji ga je doveo, osobno je morao doći po njega u Prag. Sletjeli su na Heathrow, a Mikloško je istog poslijepodneva predstavljen na Upton Parku pred 25 000 navijača. Nervozan, izašao je na centar i samo uspio izustiti: „Hello.“ Tjedan dana kasnije, Macari je morao odstupiti zbog kladioničarskog skandala. Mikloško je ostao sam, bez čovjeka koji ga je doveo, s njemačko-engleskim rječnikom u džepu jer drugi nije mogao nabaviti u Čehoslovačkoj, pitajući se što nosi budućnost. No, novi menadžer Billy Bonds dao mu je povjerenje, a on ga je vratio na najbolji mogući način - odigrao je 160 utakmica u nizu i postao stup obrane. Prve mjesece proveo je s obitelji u hotelu izvan Londona, bez automobila i znanja jezika, a na treninge su ga svakodnevno vozili suigrači Ian Bishop i Trevor Morley. Njegov sedmogodišnji sin isprva je patio, pitajući oca: Zašto smo ovdje?, da bi godinama kasnije, kada se obitelj vraćala u Češku, molio da ga ostave u Engleskoj.
Svlačionica West Hama bila je svijet za sebe, ispunjena likovima koji su prkosili profesionalizmu.
- To je bila najbolja svlačionica u kojoj sam ikad bio - s osmijehom je pričao Mikloško.
Legenda kluba, Julian Dicks, imao je bizaran ritual - pola sata prije svake utakmice pripremao si je vruću kupku s mjehurićima.
- Svi su znali za njegovu rutinu, ali jednog dana, dok je punio kadu, John Moncur je uskočio i obavio nuždu. Zbog pjene, Julian nije ništa primijetio. Uskočio je, igrao se s mjehurićima i odjednom shvatio da mu je ruka prekrivena izmetom. Vrišteći je iskočio van. Mislim da taj dan nije dodao loptu Moncuru - prisjećao se Čeh.
Moncur je bio nepredvidiv. Jednom je zakasnio na trening, a dok su ostali trčkarali oko terena, on se pojavio potpuno gol, obojan u plavo, noseći samo kopačke.
- Svi smo se počeli smijati. S Moncom nikad nije bilo dosadno - govorio je Mikloško.
Osim jezične barijere, borba za radnu dozvolu gotovo ga je slomila. U to vrijeme, pravila su bila stroga, a on nije ispunjavao uvjet o 75 posto odigranih utakmica za reprezentaciju u posljednje dvije godine.
- Rekli su nam da će sve biti riješeno za dva tjedna, ali ništa se nije dogodilo. Nakon mjesec dana postajao sam nervozan. Morao sam se vratiti u Češku i čekati. Nisam mogao trenirati s klubom, bio sam prepušten sam sebi, a neizvjesnost me ubijala - opisao je.
Ta je agonija trajala dva mjeseca. Na kraju je sve riješeno, ali to iskustvo pokazalo mu je koliko je zapravo želio uspjeti. Taj mentalitet definirao je njegovu karijeru. Jednom je jedan mladi navijač bio toliko opsjednut njime da je službeno promijenio svoje prezime u Mikloško. Za navijače West Hama, on nije bio samo vratar; bio je jedan od njih, stranac koji je prihvatio njihov način života i borio se za njihov dres kao da je rođen u istočnom Londonu.
Njegov status legende zacementiran je jednog sunčanog poslijepodneva u svibnju 1995. godine. U posljednjem kolu sezone, Manchester Unitedu je trebala pobjeda na Upton Parku za osvajanje trećeg uzastopnog naslova prvaka. Svi su očekivali lagan posao za Fergusonovu momčad, ali nisu računali na Luďeka Mikloška. Odigrao je utakmicu života. United je napadao u valovima, a on je branio sve. Frustrirani Alex Ferguson kasnije je to opisao kao „opsadu“. Andy Cole, Mark Hughes, Lee Sharpe - svi su se izredali pred njegovim golom, ali Čeh je bio nesavladiv. Utakmica je završila 1:1, a naslov prvaka otišao je u ruke Blackburn Roversa. Godinama kasnije, kada bi posjetio trening-kamp Uniteda, legende kluba bi ga zaustavljale.
- Andy Cole mi je jednom rekao: 'O, ne, samo ne ti opet!' Drugi su mi govorili: 'Sjećam se te utakmice, mrzio sam te.' Smijali smo se tome - pričao je.
Sljedeće sezone, kada je West Ham gostovao kod Blackburna, navijači domaćeg kluba priredili su mu ovacije u znak zahvalnosti. Taj odnos s navijačima bio je jedinstven. Iza njegovog gola na Upton Parku bili su najglasniji navijači, a tlo bi se treslo pod njegovim nogama kad bi počeli skakati. Imali su i poseban ritual.
- Ludo, Ludo! Koji je rezultat?, vikali bi.
On bi im na prstima rukavica morao pokazati rezultat.
- Ponekad bi protivnik jurio prema meni, a ja sam morao signalizirati navijačima da nije vrijeme za to. Oni su to obožavali, a i ja njih - rekao je.
Jednom je, u kup utakmici protiv trećeligaša, primio smiješan gol. Lopta je letjela s 40 metara, a on je, umjesto da je uhvati, već razmišljao kome će je dodati. Završila je u mreži. Nastao je muk, a on je čekao zvižduke i uvrede. Umjesto toga, s tribina je zagrmjelo: Ludo! Ludo! Ludo! Ta podrška ga je podigla. Znali su da će pogriješiti, ali su također znali da se nikada neće predati, da se neće povući ni pred kim, čak ni pred najgrubljim napadačima poput Johna Fashanua iz Wimbledona, za kojeg je rekao: Pet godina sam osjećao njegova koljena na svojim rebrima.
Nakon osam godina u West Hamu i tri u Queens Park Rangersima, gdje je započeo prijelaz u trenerske vode, vratio se na Upton Park kao trener vratara. Deset godina radio je s nekim od najboljih engleskih čuvara mreže, prenoseći im svoju radnu etiku i uvodeći nove metode treninga. Talentiranog, ali nestabilnog Davida Jamesa pretvorio je u prvog vratara engleske reprezentacije. Potpuno je preoblikovao tehniku Roberta Greena, koji je također stigao do reprezentacije. Prisjećao se i rada s mladim Frankom Lampardom, koji je kao 15-godišnjak stigao u klub kao „bucmasti klinac“.
- No, bio je nevjerojatno pošten radnik. Prvi je dolazio, zadnji odlazio. Uvijek je radio nešto dodatno. Njegov uspjeh potvrđuje da je naporan rad najvažniji - istaknuo je.
Nakon duge i bogate karijere vratio se kući u Češku, preuzevši ulogu sportskog direktora u svom voljenom Baníku. No, tada je započela njegova najteža bitka. Tri godine prije smrti, dijagnosticiran mu je rak. Mala kvržica na kuku uspješno je uklonjena, no bolest se vratila u obliku velikog, neoperabilnog tumora u trbuhu. Suočen s izborom između kemoterapije koja mu ne bi jamčila izlječenje, ali bi mu uništila kvalitetu života, i odluke da preostalo vrijeme proživi punim plućima, odabrao je ovo drugo.
- Odlučio sam ne uzimati kemoterapiju jer želim živjeti normalan život. Ne želim provesti šest mjeseci bez posla, bez putovanja, bolestan. Nema smisla. Imam dva kluba u srcu, Baník i West Ham. West Ham je moja druga obitelj - rekao je.
Ubrzo nakon te objave, vratio se još jednom na londonski stadion, gdje su ga deseci tisuća ljudi dočekali kao heroja, pjevajući pjesmu koja ga je učinila besmrtnim. Preminuo je u 64. godini...