U konkurenciji vrlo ozbiljnih imena kao što su Sergio Scariolo, Carlo Recalcati, Petar Skansi i Ergin Ataman, hrvatski stručnjak Jasmin Repeša proglašen je za najboljeg trenera u povijesti talijanskog košarkaškog prvoligaša Fortituda iz Bologne.
Nakon što ga je oplahnula ugodna vijest iz Italije, pitali smo bivšeg hrvatskog izbornika, i trenera Cibone i Cedevite, koliko mu to znači.
- Godi mi prepoznavanje da sam u tom klubu nešto dobro napravio.
A po čemu on pamti te svoje četiri godine u ovom klubu?
- Prije svega po neponovljivoj privrženosti klubu te publike koja je zapravo pravi pokret. Oni to zovu "Popolo Fortitudo".
Repeša je u klub stigao 2002., nakon što je ovaj dvaput nastupio na Final Fouru Eurolige i oba puta u polufinalu izgubio od gradskog rivala Virtusa.
- Kada sam došao, proračun se već spuštao. Svake godine se prodavalo najbolje igrače kao što su bili Smodiš, Basile, Delfino, a tražio se rezultat. Posložiš momčad, a oni ti kažu da se možeš pozdraviti s kapetanom Basileom jer je Barcelona za njega ponudila, mislim, milijun i 200 tisuća eura. Srećom, u te moje četiri godine Zoravn Savić i Teoman Alibegović su kao naši sportski direktori dobro radili svoj posao i dovodili kvalitetne igrače.
S obzirom da u Bologni egzistira još jedan klub (Virtus) kakve su bile relacije s gradskim rivalom?
- Taj derbi značio je Bolonjcima puno više nego iti jedan na prostorima bivše SFRJ. Virtus je uvijek imao veći proračun i etiketiralo ga se buržoaskim, a Fortitudo radničkim klubom. Doduše, u jednom razdoblju se i u Fortitudu trošilo podosta na igrače i to u godinama kada su za taj klub igrali Dominique Wilkins, Gregor Fućka, Giacomo Galanda...
Kakvi su bili klupski navijači?
- Najbolji koje sam ikada imao u trenerskoj karijeri. Oni nikada nisu protiv trenera i igrača, čak niti kad se gubi, ali ako je pristup kako treba i ako je suparnik realno bolji. Oni su po tome bili prepoznatljivi u Europi. Bilo je među njima nekoliko frakcija, a najpoznatija je bila grupacija "Fossa dei Leoni" odnosno "Lavlja jazbina".
A ti isti počastili su ga priznanjem čak i kada je u grad došao kao trener gostujuće Rome.
- Kada sam ušao na parket upriličili su mi ovacije. Na ekranu su pustili neke moje tipične time-oute, neke govore, a od kluba sam dobio mortadelu od 18 kilograma. Napravili su i neki manji podij ispod koša iza kojeg je Fossa i uručili mi krunu. Inače, za talijanske navijače je poznato da kada stvari ne idu dobro vrlo brzo počnu prozivati i vrijeđati.
Kako su ga tretirali navijači gradskog rivala?
- Zvali bi oni mene na piće, imao sam i prijatelje među njima, jer svi oni vole pričati o košarci. No, kada dođe utakmica, iz prvog reda taj isti ti viče da si "zingaro" jer za njih su svi Slaveni bili Cigani.
Je li bilo uličnih sukoba navijača Fortituda s navijačima Virtusa?
- Animozitet je postojao, nije bilo naganjanja po gradu. Nije kao u Ateni ili Beogradu. Animozitet se ovdje izražavao kojekakvim koreografijama na tribinama čiji je cilj najčešće bio ismijati suparničke navijače. Sjećam se, jednom su na jednoj cijeloj tribini napravili koreografiju od golih guzica. Jedni su se okrenuli i skinuli gaće, a drugi pored njih su bili u crnom pa je to bila poruka crno-bijelim "virtusinima". Kako bi mi pripremali utakmicu na parketu, tako bi se i oni pripremali za utakmice pripremajući koreografije.
Bologna je u Italiji što i Kaunas u Litvi. Grad košarke.
- Grad je to od oko 400 tisuća žitelja kojeg zovu "basket city". U nekolicini lokalnih dnevnih novina košarka je uvijek imala tri do pet stranica. Tamo je zaista bio privilegij biti dio košarkaške priče. Sjećam se jedne starije susjede, mislim da se zvala Ferarini, koja mi je na dan utakmice uvijek kuhala. Nikad ne bi dozvolila da ja sam nešto spravim jer bila je uvjerena da kada ona skuha da će nam to donijeti pobjedu. A mi smo doma doista rijetko gubili. Sjećam se da smo u Euroligi u dvije sezone izgubili damo jednu domaću utakmicu i to od Makabija.
Godine 2006. Repeša je napustio Bolognu i preselio u glavni talijanski grad.
- Kada je iz kluba izašao dotadašnji predsjednik Giorgio Seragnoli, čovjek koji ga je naslijedio sve nas je rasprodao i tu je krenuo pad Fortituda.
Slično mu se dogodilo i u Trevisu.
- Dvije godine prije no što će se to dogoditi, obitelj Benetton najavila je da prestaje financirati klub pa sam ja odradio jednu godinu i otišao, a posljednju je odradio Saša Đorđević.
Osim u obitelji Benetton, Repeša je poslodavca imao u još jednom modnom magnatu a to je Giorgio Armani. Koja je razlika, u odnosu prema košarci, bila između Gilberta Benettona i Giorgija Armanija?
- Gilberto se kužio u košarku. Dosta putovao s momčadi pa je tako 1993. bio i na Final Fouru sa Skansijem i Kukočem. U moje vrijeme nije se pojavio niti jednom, samo je dolazio od njegova brata sin. Giorgio Armani nije čovjek iz košarke, no on je na utakmicama bio kao dodatna vrijednost. On bi oplemenio događaj jer je bio iznimno popularan pa su se fanovi s njim slikavali. On bi namjestio jednu facu na početku utakmice i s njom bi i završio utakmicu i nitko nije znao što se događa u njegovoj glavi. No, bilo mu je drago kada smo u dvije moje godine osvojili dva kupa i jedno prvenstvo. Bio je to gospodin za primjer, nikad ništa nije prigovarao.
Kako je došlo do raskida suradnje s klubom koji je Jaska otkupio od Cedevite za, navodnih, 300 tisuća eura (i pokoje Armanijevo odijelo za čelnike kluba) što je najveća odšteta koja je ikad nekom hrvatskom klubu plaćena za njegova trenera?
- Znate kako je s trenerima, svi imaju rok trajanja u pojedinim sredinama. Da vam je netko prije četiri mjeseca rekao da će Bjelica ovako otići iz Dinama, rekli bi vam da ste ludi. Nakon jedne teško izborene pobjede u Torinu, gdje smo primili čak 97 koševa, ja sam igračima i na presici i u svlačionici "sve po spisku". Sutradan je pak predsjednik kluba Livio Proli istupio dosta oštro prema meni i od tada je trajao sukob sve do kraja sezone. Ja razumijem da je imidž kuće ono što je Armaniju jako bitno i oni ne dozvoljavaju da bude stresova i zato i kontroliraju medije 100 posto.
Nažalost, Milanezi i Talijani u cjelini, epidemiju koronavirusa nisu uspjeli iskontrolirati, pa se Repeša čuje sa svojim talijanskim prijateljima.
- Nekim mojim prijateljima stradali su neki članovi obitelji, a strašne priče pričao mi je ispričao moj pomoćnik iz Milana Mario Fioretti, čovjek iz Bergama. Talijani su jako uplašeni i imat će konzervativan pristup kao nitko na svijetu jer ih je ovo ubilo. Neki dan sam se čuo s legendarnim Dinom Meneghinom, počasnim predsjednikom Talijanskog košarkaškog saveza, koji mi je kazao da on ne bi dozvolio da se ikad ikakva utakmica odigra bez pronađene efikasne vakcine.
U svojih devet talijanskih sezona, Repeša je živio u četiri grada.
- Italija je super zemlja za raditi i živjeti u njoj. Mentalitet je to sličan našem. To su ljudi koji sebi znaju ugoditi, a i vole sport. Velika je to i raznolika zemlja, razlike su i veće nego u bivšoj SFRJ, a svaki od ovih gradova imao je svoje čari. U Bologni je privilegij biti košarkaš ili košarkaški trener. Za Rim se kaže da ga morate vidjeti prije no što umrete. Milano je jedan od svjetskih poslovnih centara, to je grad koji tri puta brže živi od Rima što se vidi i po broju mladih menadžera koji po ulicama jurcaju s aktovkama u borbi za opstanak. Što se tiče Trevisa, ja bih rekao da je to jedna od najbolje organiziranih mikro-lokacija na svijetu. U poslovnom smislu su jako disciplinirani, organizacijski na razini Japana i Njemačke i tu je najlakše raditi jer trebaš razmišljati samo o svom poslu. Paze i na ekologiju pa se sjećam da bi svatko tko ne bi bacio bocu u kontejner koji treba već sljedeći dan na vratima našao komunalnu kaznu jer kamere su posvuda pa tako i kod kontejnera sa smećem - prisjetio se Repeša.