Dževad Prekazi, rođen u Kosovskoj Mitrovici, u obitelji kosovskih Albanaca, odazvao se na poziv svog prijatelja Nikole Nikića i došao na susret bivših jugoslavenskih legendi u Škugrić. Prve ozbiljnije korake napravio je u lokalnom klubu Remont. Vijest o mladiću čija ljevica posjeduje topovsku snagu brzo se proširila zemljom. Nije trebalo dugo da najveći klubovi pokucaju na vrata. Slijedeći put starijeg brata Ljuana, koji je također nosio crno-bijeli dres, Dževad je u prosincu 1974., kao 17-godišnjak potpisao za beogradski Partizan. Već u završnici sezone 1975./76. debitirao je za prvu momčad.
– Imao sam strašan volej, rekli su mi da sam imao razoran udarac lijevom nogom. Na stadionu JNA proveo sam lijepe trenutke, navijači su me obožavali, da bih iznenada završio u Hajduku. Svi su bili u šoku zbog toga. Na žalost, mene su doslovce otjerali iz Partizana. Nisu mi htjeli produžiti ugovor jer sam im smetao. Nisam bio ljubitelj tadašnje Uprave. U to vrijeme zvali su me iz Zvezde, Dinama i Prištine. Dragan Džajić i ja nekoliko smo puta razgovarali telefonom, doslovce mi je tada rekao da su mi vrata Zvezde uvijek otvorena. Vlatko Marković je opet inzistirao da se preselim na Maksimir. Trebao sam Dinamu, govorio mi je da ako potpišem za Dinamo, istovremeno potpisujem i za Nicu jer je on tada tamo bio trener. Trebalo je samo da, igrajući u Dinamu, napunim 28 godina. Najkonkretniji su bili ljudi iz Prištine. Tadašnji predsjednik kluba, mislim da je po funkciji bio zamjenik guvernera Narodne banke ili takvo što, nudio mi je ček uz pravo da sam upišem svotu koju želim. Sve je to bilo lijepo, ali nisam mogao prevariti ljude iz Hajduka. Njima sam dao riječ da dolazim u Split – rekao je Prekazi.
S Partizanom je osvojio tri naslova prvaka Jugoslavije (1976., 1978. i 1983.) te Mitropa kup 1978. godine. Idila u Humskoj ulici naglo je prekinuta krajem 1983. godine. Zbog oštrog sukoba s tadašnjom Upravom kluba Prekazi donosi odluku koja je odjeknula kao nogometna bomba diljem Jugoslavije – prelazi u redove splitskog Hajduka. U vrijeme izraženih tenzija između srpskih i hrvatskih klubova takav transfer bio je ravan senzaciji i smatran je gotovo nezamislivim. Ipak, postojao je ključan razlog koji je ublažio šok: na klupi Hajduka sjedio je trener Ante Mladinić, stručnjak pod čijim je vodstvom Prekazi igrao svoj najbolji nogomet upravo u Partizanu. U Splitu je proveo nešto manje od godinu dana, ali je ostavio dubok trag. S Hajdukom je osvojio Kup maršala Tita 1984. godine, pobijedivši u finalu Crvenu zvezdu, a bio je i dio momčadi koja je stigla do polufinala Kupa Uefe, gdje je nesretno ispala od engleskog Tottenhama.
Narodni heroj na čelu Hajduka
– Kad sam došao u Split, kad sam vidio kako je to, što je to... To nikome ne ide u glavu, ali ne žele priznati. Oni su bili, za moj pojam, najveći klub. U svemu. Moj posao bio je samo igrati i trenirati. Ništa više. Ni o čemu nisam trebao razmišljati. U Hajduku su tada glavni čovjek bio narodni heroj Ante Baja, koji je bio predsjednik kluba.
Poslije samo godinu i pol odletjeli ste u Ameriku igrati mali nogomet?
– U Americi sam zatekao Rešada Kunovca, Srbu Stamenkovića i Mihaela Stankovića. Uživali su oni koji su nas gledali. Sve je to trajalo nekih šest mjeseci. Trebao sam umjesto Amerike otići u Španjolsku, u Elche. Nisam prošao jer su uzeli nekog Danca, uz obrazloženje da sam preskup i da po kvaliteti nisam igrač za male klubove.
A onda stiže poziv iz Turske, zvao vas je nekadašnji suigrač iz Hajduka Zoran Simović?
– Predložio mi je da dođem u Galatu. Njega je tamo odveo Tomislav Ivić, drugi suigrač iz Hajduka Dušan Pešić bio je u Fenerbahçeu kod Toze Veselinovića. Turci su prvo tražili da uzmem dvojno državljanstvo, što nisam htio, onda sam poslije silnih uvjeravanja pristao, ali uz uvjet da otkupe stan u Beogradu na koji sam polagao samo stanarsko pravo. Bilo im je skupo i onda je uskočio tadašnji trener Jupp Derwall i rekao – ili Prekazi ili nitko drugi. Prihvatili su.
U Istanbulu je promovirana knjiga o vama, tiskana je u 10.000 primjeraka i već prvog dana prodan je dobar dio tiraže...
– Bilo je nezaboravno. Uz brojne novinare pisanih medija, čak 40 TV ekipa prisustvovalo je tom događaju. Počelo je u 10, a završilo oko 19 sati. Više i ne znam koliko sam intervjua dao tog dana. Inače, volim čitati knjige, što je svima u Galatu bilo jako čudno. Kad sam stigao u Galatasaray, samo je kapetan imao završenu srednju školu, a ostali najviše četiri razreda.
Volite i muziku?
– Moj stariji brat Ljuan također je igrao u Partizanu. Kad je dolazio kući, u Mitrovicu, donosio je gramofonske ploče, a imao je i onaj veliki magnetofon s brdom dobre nasnimljene muzike. Tako su soul, blues i dobri stari rock and roll ušli u moje srce i postali nešto što sam počeo voljeti. S 10 godina znao sam tko su Beatlesi, Rolling Stonesi, Aretha Franklin ili James Brown.
Krajem rujna prošle godine imali ste moždani udar?
– Bio sam na vikendici, na Kopaoniku. Povod je bio prekrasan – prijatelj je ženio kćer, a kako je vrijeme bilo lijepo, odlučio sam ostati još nekoliko dana i uživati u prirodi. Moj uobičajeni jutarnji ritual ispijanja kave na terasi uz cigaretu toga mi puta nije godio; primijetio sam da nešto nije u redu. Osjetio sam trnce u lijevoj nozi, počevši od stopala, pa sam nazvao prijatelja i brzo smo otišli u Brus. Na prvi pogled sve je bilo u redu, no savjetovan mi je i pregled kod neurologa. U međuvremenu sam pokušao stupiti u kontakt sa svojim prijateljem, prof. dr. Svetozarom Putnikom, predstojnikom Klinike za kardijalnu kirurgiju UKCS-a, te sam odmah krenuo prema Beogradu. Tijekom tri dana boravka u Urgentnom centru obavljene su mi sve moguće pretrage. Ubrzo sam prebačen na neurologiju. Jedino je vrijednost D-dimera bila povišena, dok su svi ostali nalazi, uključujući ultrazvuk srca, holter i niz drugih pretraga, bili uredni i u granicama normale. Informaciju da sam imao moždani udar, na sreću lakši, primio sam potpuno normalno – priča Prekazi i dodaje:
– Moj život posljednjih nekoliko godina obilježili su brojni odlasci najbližih osoba. Prije dvije i pol godine preminula mi je supruga Jelica. Bili smo jedno drugome najveća životna podrška i oslonac. Otišla je žena koja me cijeloga života oslovljavala riječima "srećo moja." Šest mjeseci poslije izgubio sam brata na Novom Zelandu, a od kolovoza više nije živ ni moj rođeni brat, koji je također tamo živio. Bili smo vrlo povezani, njega sam najviše volio. To su udarci za koje čovjek misli da ih može podnijeti i da će s vremenom proći, ali ne ide to tako. Ne može.
Dojam je da su sada stvari ipak nekako posložene?
– Volim život. Volim pozitivne, dobre i poštene ljude te se družiti s njima. No volim i biti sam. Oduvijek volim čitati. Volim slobodu jer je ona, po mom mišljenju, najveća vrijednost koju čovjek može imati u životu – biti slobodan. Misliti svojom glavom i sam donositi odluke. Pa čak i ako pogriješiš, znaš da si to sam htio i sam učinio. Takav sam oduvijek bio iako me život nije štedio. Prošao sam svakakve udarce. Da mi je bilo dopušteno, tko zna dokle bih dogurao. Da se razumijemo, prezadovoljan sam onim što sam postigao, ali je li moglo bolje? Moglo je. No mnogo toga nije ovisilo o meni. Jednostavno mi nisu dali. Moja supruga Jelica katkad se i sama čudila pa me znala pitati kako sve to podnosim jer ona, govorila je, ne bi mogla. Vjerovao sam u sebe, i to ne samo kada je nogomet posrijedi. Najljepša stvar koja mi se dogodila u životu bio je poziv mog nogometnog idola Johana Cruyffa da dođem u AFC Ajax. Nažalost, ispriječila se birokracija, a on je nekoliko mjeseci poslije otišao u FC Barcelonu. Šteta što me nije trenirao, to mi je oduvijek bila želja, i što se to nije ostvarilo jer sam se upravo tamo vidio. Danas volim gledati argentinski nogomet. Sve ostalo djeluje mi prilično bezlično – svi igraju na sličan način. Sve u svemu, zadovoljan sam i ostvaren čovjek – istaknuo je Prekazi.
Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije?
– Bilo je prijetnji telefonom, na ulici, a ni moja supruga nije bila pošteđena. To je bilo zaista strašno i ne volim o tome govoriti. Nisu me štedjeli ni u mom Beogradu, a stizale su i uvrede s Kosova. Izdržao sam sve to – po prirodi sam borac. Po rođenju sam Albanac, zaljubljen u Jugoslaviju. Beograd je moj grad, po svemu sam Dorćolac, a moja "vjera" je Che Guevara. Ostao sam ovdje, kao što je napisao Aleksa Šantić: "Sunce tuđeg neba ne grije kao što ovo naše grije."
Zaslužio sam reprezentaciju
Nikad niste igrali za reprezentaciju?
– Igrao sam za juniorsku i mladu reprezentaciju, ali nikada za seniorsku. A trebao sam barem 50 puta nositi njezin dres. I tu je politika umiješala prste. Žao mi je zbog toga, pogotovo zato što sam uvjeren da sam zaslužio dres Jugoslavije. Protiv više sile ne može se boriti.
Tko je najbolji nogometaš s kojim ste igrali?
– Momčilo Vukotić! Fenomenalni su bili i Nenad Bjeković, Ilija Zavišić, Gajica Đurović, Istatov, Aca Trifunović, Nenad Stojković, posebno Bora Đorđević i Blagoje Paunović. Ali jedan je Moca.
A protiv koga ste najviše voljeli igrati?
– Ne mogu se odlučiti. Svakako Marco van Basten, Frank Rijkaard i Ruud Gullit iz Milana. Romário dok je bio u PSV-u. I, naravno, "Maradona s Karpata" – Gheorghe Hagi.
Mogli ste igrati za Ajax?
– Nije mi se dalo. Da, želio me Ajax. Prišao mi je, nakon turnira u Njemačkoj, u hotelu Johan Cruyff. Nikada u životu nisam bio toliko zbunjen – tada sam se potpuno ukočio. Rekao mi je: "Vi ste sjajan nogometaš, biste li voljeli zaigrati za Ajax?" Ostao sam bez riječi… Naravno, odgovorio sam mu. Međutim, tada se ispriječila birokracija. Nizozemska je u to vrijeme bila vrlo restriktivna prema igračima iz Jugoslavije. No Cruyff nije odustajao – želio mi je ishoditi putovnicu neke druge zemlje. Na kraju nije uspio. Nazvao me telefonom i rekao koliko mu je žao. Nakon šest mjeseci postao je trener Barcelone. Što da vam kažem…
Uskoro počinje Svjetsko nogometno prvenstvo, kakve su šanse Hrvatske?
– Vjerujem jako dobre. Bili ste sjajni na zadnja dva svjetska prvenstva, neka tako bude i na trećem u nizu. Puno toga ovisit će o Luki Modriću, koliko će moći izdržati. Svaka čast na svemu što je do sada napravio. Godine su tu, uvjeti u SAD-u bit će teški, mislim tu na velike vrućine. Drago mi je da je na SP-u i Bosna i Hercegovina, žao mi je što nema Srbije – zaključio je Prekazi.
Sto ovo radi u sportskoj rubrici?