Pobjednički i gubitnički duh

Hrvatska je postala svjetski prvak i u vaterpolu, porazivši mnogo razvikanije velesile toga sporta. Zlatna odličja iz Australije pridružili smo brojnim trofejima s olimpijskih igara i različitih prvenstava, na kojima smo se proslavili u rukometu, nogometu, tenisu, skijanju, košarci...

Čak i oni najkritičniji moraju priznati kako je Hrvatska uistinu sportska velesila, s obzirom na omjer sportskih uspjeha i veličinu države, odnosno ulaganja u sport.

Hrvatska je u kratkom razdoblju postala prvak svijeta ili Europe u čak nekoliko sportova, a znamo da "svijet voli pobjednike". Stoga imamo razloga biti ponosni na svoje sportaše i s pravom isticati Hrvatsku kao pobjedničku zemlju. Tim više što znamo da je sport u miru svojevrsno oponašanje ratovanja...

Sportska natjecanja imaju veliku ulogu i u izgradnji modernog državnog identiteta, unatoč slabljenju granica i europskom ujedinjenju.

Tako, slavom ovjenčani, vaterpolisti, rukometaši, tenisači, Janica Kostelić, Davor Šuker, Goran Ivanišević i drugi, Hrvatskoj nude novi tip "nacionalizma", ne kao političke ideologije, već kao pokušaja artikuliranja jednog novog nacionalnog osjećaja i identiteta, baziranog na uspjehu, a ne na romantičarskim nostalgijama u kojima se često vlastiti neuspjesi pretvaraju u pobjedničke mitove, opterećene mržnjom i zavisti. Sport počiva na prirodnoj, antropološkoj moći i na tome području svi narodi imaju jednake šanse. Slast uspjeha tim je veća.

Prema tome, sudeći po sportskim uspjesima i načinu kako ih doživljavamo, Hrvati bi trebali imati pobjednički mentalitet. Međutim, čini se da u hrvatskom narodu ipak vlada podanički duh, posebice kada je politika u pitanju. Još imamo komplekse od "većih" i "nadmoćnijih" i teško artikuliramo vlastito "ja". A dok bi se hrvatskim postignućima i odlikama ponosila većina naroda i država, Hrvati će se potruditi da omalovaže uspjeh i u vlastitim očima.

Za najmanji propust posipat ćemo se pepelom, gotovo do servilnosti divit ćemo se tuđim rezultatima, a o vlastitima ćemo šutjeti, ili čekati da ih netko drugi spomene. A kad primimo zasluženo priznanje ili pohvalu rijetko je znamo iskoristiti, jer obično izgubimo vrijeme na rasprave  tko je zaslužan za to ili zašto su izabrali baš nas?