Šest obitelji u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije dalo je oca i sina reprezentativce: Kranjčari (Zlatko i Niko), Andrijaševići (Stipe i Franko), Gabrići (Tonči i Drago), Halilovići (Sejad i Alen), Baturine (Mate i Martin) te, naravno, Vulići – pokojnoga Antu (1928. – 1993.) i Zorana.
– Moj otac i ja jedini smo za Hrvatsku igrali dok je još postojala Jugoslavija – kazao nam je jednom zgodom legendarni hajdukovac, danas 64-godišnji Zoran Vulić, igrač koji je za Jugoslaviju nastupio 25 puta te za Hrvatsku tri puta.
Ante i Zoran Vulić
Među ostalim, igrao je u utakmici hrvatske reprezentacije protiv SAD-a u Zagrebu, 17. listopada 1990., godinu dana prije proglašenja neovisnosti. Zanimljivo je, međutim, da je njegov pokojni otac Ante, dugogodišnji Hajdukov vratar, uz Stanu Krstulovića, Antu Žanetića, Sulejmana Repca i Jolu Vidoševića, činio prvu garnituru Hajdukovih reprezentativaca Hrvatske.
Sva petorica za Hrvatsku su nastupila 12. rujna 1956. u prijateljskoj utakmici s Indonezijom u Zagrebu (5:2).
Je li vam otac ikada pričao o toj utakmici, pitali smo jednom zgodom Vulića.
– Ne sjećam se njegove priče o tome, ali sjećam se kako mi je naš prvi izbornik Dražan Jerković na prvom okupljanju uoči SAD-a kazao: "S tvojim sam ocem igrao za Hrvatsku, a tebe sada vodim u dresu Hrvatske" – prisjetio se Vulić.
Legendarni, karizmatični Dinamov centarfor Dražan Jerković također je nastupio u spomenutoj utakmici protiv Indonezije.
Što još znamo o toj neobičnoj utakmici odigranoj prije 70 godina?
Presudnu ulogu u dovođenju Indonezije u Hrvatsku imao je bivši hrvatski (1 nastup) i jugoslavenski (2 nastupa) nogometni reprezentativac, Livnjak Antun Toni Pogačnik (1913. – 1978.), koji je tada vodio indonezijsku reprezentaciju u njezinu najuspješnijem razdoblju. On je bio jedini izbornik koji je reprezentaciju Indonezije odveo na Olimpijske igre, u Melbourne 1956., na kojima je Indonezija poražena u četvrtfinalu od SSSR-a.
Utakmica s Hrvatskom odigrana je upravo u sklopu turneje koju je indonezijska reprezentacija organizirala prije nastupa na Olimpijskim igrama. Utakmica s Hrvatskom bila je osma od jedanaest utakmica na toj turneji, koja je trajala 39 dana. Prvih šest utakmica Indonezija je odigrala protiv klubova diljem Sovjetskog Saveza, a nakon toga tri međudržavne utakmice, prvo s jugoslavenskom reprezentacijom u Beogradu, gdje je poražena 2:4, zatim je odigrana ova zagrebačka utakmica (2:5), a nakon nje utakmica protiv DR Njemačke u tadašnjem Karl-Marx-Stadtu, današnjem Chemnitzu, u kojoj je izgubila 1:3.
S obzirom na to da Hrvatska tada nije imala reprezentaciju, a samim time ni izbornika, Hrvatski nogometni savez odredio je da će izborničku ulogu imati trojna komisija u sastavu: Bruno Knežević, Leo Lemešić i Franjo Wölfl, uz trenersku pomoć Ljube Benčića.
Trojica izbornika
Kako je Indonezija samo tri dana prije utakmice u Zagrebu igrala protiv Jugoslavije u Beogradu, izbornički trojac nije mogao računati na neke od najboljih hrvatskih igrača, Vladimira Bearu, Brunu Belina, Tomislava Crnkovića, Ivicu Horvata, Bernarda Vukasa i Branka Zebeca, koji su bili u sastavu Jugoslavije.
Sastav Hrvatske bio je: Ante Vulić (Hajduk), Svemir Delić (Zagreb), Ante Vidošević (Zagreb), Stane Krstulović (Hajduk), Vlado Klaić (Zagreb), Ante Žanetić (Hajduk), Sulejman Rebac (Hajduk), Željko Matuš (Dinamo), Dražan Jerković (Dinamo), Jole Vidošević (Hajduk), Aleksandar Benko (Dinamo – kapetan). U igru je u drugom poluvremenu ušao Ivan Medle (Rijeka).
Strijelac prvog pogotka za Hrvatsku bio je Željko Matuš, danas 91-godišnjak, koji u Švicarskoj živi u domu za starije. Nadimak mu je bio Zagorec jer je rodom iz Donje Stubice i smatra ga se jednim od trojice najvećih nogometaša koje je dao taj kraj. Uz Roberta Prosinečkog, čiji je otac Đuro iz Gornjeg Čemehovca, te, naravno, Andreja Kramarića, čiji su roditelji iz Bednje. Svaki od trojice velikih Zagoraca ima se čime ponositi u dresu različitih nacionalnih momčadi: Prosinečki svjetskim zlatom do 20 godina iz 1987. i svjetskom broncom iz 1998., Kramarić svjetskim srebrom iz 2018. i broncom 2022., a Matuš olimpijskim zlatom iz 1960. i srebrom s EP-a 1960. Bio je sudionik i Svjetskog prvenstva 1962. u Čileu. Matuš nedvojbeno spada u najveće Dinamove nogometaše u povijesti, s više od 400 nastupa, tri osvojena Kupa, 1960., 1963. i 1965., te naslovom prvaka iz 1958.
Ostali strijelci za Hrvatsku bili su Krstulović, Rebac dvaput i prvi kapetan Benko, rođeni Čakovčanin, trostruki prvak i osvajač Kupa s Dinamom. Nakon što je ispisao najljepše stranice Dinamove povijesti, Benko je 1958. otišao u Švicarsku, gdje je nastavio svoju uspješnu karijeru. Igrao je za renomirane klubove poput Grasshoppera, Lugana i St. Gallena, ostavivši dubok trag i u tamošnjem nogometu.
U Švicarskoj je na kraju i ostao do kraja života, preminuvši u St. Gallenu 26. svibnja 1991. godine. Nakon igračke karijere, kratko se bavio i trenerskim poslom, vodeći švicarski klub FC Rorschach, a bio je i izbornik reprezentacije Lihtenštajna. Iako je život završio u drugoj domovini, njegovo posljednje počivalište nalazi se u Zagrebu, na Mirogoju, čime je simbolično ostao zauvijek vezan uz grad u kojem je postao nogometna ikona svoga vremena.