Hrvatski rukomet vratili ste kući, na naslovnice novina, na uvodne špice svih dnevnika, u svaki razgovor na jutarnjoj kavi, ručku ili večeri. Bravo, hrvatski rukometaši, bravo za prvu svjetsku medalju nakon 12 godina, ali posebno bravo za to što ste nam pokazali kako se trebamo boriti za Hrvatsku. I u onim trenucima kada je sve idealno, ali pogotovo u trenucima kada je teško. A vama je itekako bilo teško, uza sve sumnje koje su bile oko vas, uza sve ozljede koje su vas pratile tijekom turnira. No imali ste najveće srce na turniru i zato ste brojne rukometne velesile ostavili iza leđa. Igrali ste s rupturama mišića, sa slomljenim šakama, pili brufene i stiskali zube, sve za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. I na kraju ste uspjeli, unatoč tome što ste za neke već bili otpisana generacija koja se neće moći boriti za sam rukometni vrh.
Ovaj veličanstven rezultat bio je jako potreban hrvatskom rukometu jer nakon 12 godina bez svjetske medalje, ali i nešto slabijih rezultata i sve manje konkurentnosti RK Zagreba u Ligi prvaka, rastao je broj onih koji su tvrdili da više ne spadamo u sam vrh svjetskog rukometa. No Kuzmanović, Martinović, Srna, Glavaš, Šušnja, Jelinić pokazali su nam da je stigla nova generacija, generacija koja će se idućih godina uvijek boriti za odličja, generacija koja će brojne klince inspirirati da se počnu baviti rukometom. I to je u ovoj priči koja je trajala posljednja dva tjedna najvažnije.
Ovaj veličanstven rezultat bit će, nadamo se, zamašnjak da se i domaći rukomet digne na veću razinu, da klubovi lakše dođu do sponzora, da igrači mogu imati veće plaće, da budemo konkurentniji u europskim natjecanjima. Talent i srce neosporno imamo, još samo da se po uvjetima približimo bogatijim zemljama poput Francuske, Danske, Švedske, Norveške, Njemačke... Posljednjih dana hrvatska se pretvorila u rukometnu zemlju, tražila se karta više za zagrebačku Arenu, a tijekom naših utakmica ulice su bile doslovno prazne jer svi su doma pred televizorima navijali za Sigurdssonove dečke. Zašto je tako? Prvi je razlog što je prepoznata želja i emocija s kojom igraju naši rukometaši, a drugi je razlog što se volimo poistovjećivati s pobjednicima. A s pobjednicima se, nažalost, poistovjećivati možemo još jedino u sportu. Političari su nam daleko od svjetskog vrha, kao i gospodarstvenici. Sport je zapravo jedina grana u kojoj, bez obzira na manja ulaganja, pariramo najboljima na svijetu.
Najbolji dokaz je protekli tjedan, kada smo u manje od 24 sata razmaka nokautirali europskog nogometnog giganta Milana, potom se veselili novoj uvjerljivoj pobjedi Zrinke Ljutić u Svjetskom kupu, a onda i svjedočili razbijanju Francuske u polufinalu Svjetskog prvenstva. Tu spoznaju da vrijedimo, da možemo biti najbolji, sportaši nam potvrđuju iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec... I zato hrvatski sport moramo čuvati, moramo još više ulagati u njega, moramo stvoriti okvire u kojima će gospodarstvenici ulaganje u sport vidjeti kao benefit društvu, ali i kao olakšice koje će im pritom dati država.
I za kraj, nemojte nakon ova dva tjedna idile zaboraviti hrvatske rukometaše. Dođite ih podržati već na idućim utakmicama, neka zagrebačka Arena bude ispunjena do zadnjeg mjesta već na idućoj utakmici RK Zagreba u Ligi prvaka 19. veljače protiv Kolstada. Vidjet ćete tamo petoricu hrvatskih medaljaša sa Svjetskog prvenstva. Dođite i na utakmice domaćeg prvenstva u Zagreb, Našice, Vinkovce, Poreč, Rijeku, Split... Jer tamo ćete vidjeti neke sadašnje, ali i buduće rukometne heroje.
Naklon dečkima. Hvala VL za stvarno dobar članak o sportu i Hr. Prijatno sam iznenađen.