"Ola, uzmi trofej, pa ćemo slaviti na Savi uz pivicu"

– Nažalost, neću moći doći. No, svim ću srcem navijati za Olu i Pranjića – kaže Butina, koji je Olića upoznao prije devet godina:

– Igrao je u Zagrebu, ja u Dinamu, počeli smo se družiti i izlaziti zajedno. Malo je tako plemenitih, iskrenih i dobrih ljudi kao Olić, jedan je od malobrojnih iz nogometa s kojima se družim.

Prijateljstvo su učvrstili u Dinamu i reprezentaciji.

– Bili smo cimeri, jedva smo dočekali okupljanje, prvih nekoliko dana bili smo budni i do pet ujutro. Prepričavali smo zgode iz klubova, smijali smo se do ludila, nismo se “gasili”! I sad, kad se čujemo, pucamo od smijeha prepričavajući neke detalje iz svlačionica. Nedostaju mi naši mali noćni razgovori. Rijetkost je naći čovjeka koji je uvijek nasmijan! A Olić je takav, u privatnom životu posve identičan Oliću na terenu! Iznimno pošten i vrijedan.

Bilo je i teških trenutaka...

– I to kakvih! Olićev i moj put bili su donekle slični. Veliki je upitnik stalno visio iznad naših karijera.

Kako je Olić to proživio?

– Teško. Možda mu je pomoglo to što je bio sa mnom, jer ja sam se naviknuo na taj upitnik, nikad ga neću skinuti sa sebe! Njegov je upitnik, pak, srećom negdje odletio poput balona i sad je najbolji hrvatski nogometaš. Ali, nevjerojatno je da se kod nas toliko sumnjalo u čovjeka koji je osvojio 12 trofeja u raznim klubovima!

Na kraju je Butina poručio:

– Ola, osvoji i taj trofej, stavi na sebe hrvatsku zastavu usred Madrida, neka te Mourinho zapamti! Da se toga sjećamo kad prestanemo igrati nogomet, negdje na Savi, s ribičkim priborom i pivicom. Naše će prijateljstvo ostati vječno.

Zašto se sumnjalo u Olu?

– Njegov je način igre bio teško prihvatljiv, čak i u našoj reprezentaciji. Olić je nevjerojatno fizički moćan i njegovi suigrači nisu mogli pratiti taj ritam. Sličan je problem imao i Alen Bokšić – kaže Butina i nastavlja:

– Danas je reprezentacija motoričnija, brža i fizički moćnija, o Bayernu da i ne govorim, pa je sad Olićeva vrijednost maksimalno došla do izražaja.