Sa samo 21 godinom Anja Vicković već ima sportsku biografiju kakvu mnogi ne dosanjaju u cijeloj karijeri. Sa svjetskog kuglačkog prvenstva vratila se sa šest medalja, tri u U23 konkurenciji i tri u seniorskoj. Među njima su i dva zlata koja posebno sjaje: naslov svjetske prvakinje do 23 godine i naslov seniorske svjetske prvakinje. Ono što danas javnost vidi jest pobjeda. Zlato. Ali iza tog sjaja stoje godine rada, muke, znoja, discipline.
Jako sam nervozna
– Dosta me ljudi pitalo kakav je bio pripremni period, ali u kuglanju je teško objasniti da taj pripremni period traje cijelu sezonu. Da je meni ovo bilo prvo veliko natjecanje, sigurno ne bih to postigla, koliko god bila u dobroj formi. Kuglanje je fizički sport, ali jako puno je i psihički sport. Treba imati koncentraciju, iskustvo, mirnoću. Možeš se truditi koliko hoćeš, ali bez iskustva je jako teško doći do takvog rezultata.
Djelujete mirno, ali jeste li zapravo tremašica?
– Jako sam nervozna osoba. I u kuglanju i izvan kuglanja. Tisuću misli mi je u glavi. Ali kad dođem na stazu, koliko god bila nervozna, pokušavam izgledati mirno. To ima učinka i na protivnicu, ali i na mene. Ako počnem mahati, pričati, previše slaviti, ode koncentracija.
Koliko je teško ostati miran kada znate da jedna loša kugla može promijeniti sve?
– Jako teško. Iako se igra 120 hitaca, jedna loša kugla može te izbaciti iz takta. Moraš se znati vratiti, ostati u fokusu. To je dugo vrijeme u kojem moraš stalno biti koncentriran. U kuglanju u svakom trenutku možeš vidjeti rezultat, znaš koliko ti netko bježi ili koliko ti bježiš drugima. Zato se ja pokušavam natjerati da ne gledam. Zapravo, najbolje igram kad ne znam koliko imam.
Kako je Anja uopće završila u kuglanju?
– Počela sam sa sedam godina, kad sam krenula u osnovnu školu. Kuglana nam je bila u kvartu, a u školu su dolazili dijeliti letke i zvati djecu na kuglanje. Moj brat je kuglao, roditelji su nas slali na razne sportove, pa sam i ja probala. Nagovorila sam i prijateljice da krenu sa mnom i stvorilo se društvo. Onda se više nisam htjela maknuti od tamo.
Ali kuglanje nije bilo jedini sport?
– Nije. Brat je paralelno trenirao džudo, a ja akrobatski rock'n'roll. Na kraju sam se ja odlučila za kuglanje, a on za džudo.
Studirate biologiju na PMF-u. Kako to usklađujete?
– Odabrala sam teži fakultet, pa se malo borim s tim.
Imate li neki ritual prije nastupa?
– Na zadnjem SP-u razvio se jedan "ritual", iako ga ja ne smatram ritualom – plakanje. Poznata sam po tome da emocije izbacujem plakanjem. Kad sam nervozna, netko sluša glazbu, netko trči, a ja to moram isplakati iz sebe. Onda lakše odem na stazu jer sam izbacila negativne misli i rekla sama sebi da će sve biti dobro.
Tko je vaš najveći navijač?
– Mama i tata. Mama je jako nervozna, možda i više od mene. Ona prati rezultate i podržava. Tata je od prvog dana moj najveći fan. Dolazio je na utakmice, na natjecanja, a na društvenim mrežama je tijekom ovog Svjetskog prvenstva više objavljivao on nego ja.
Tata Trpimir poznat je po humoru i javnom nastupu. Je li "Vicko Budilica" takav i privatno?
– Apsolutno. Njegov smisao za humor neće nikada otići. Ali on je prije svega otac. To što je bio voditelj nije posebno utjecalo na mene. Bila sam i ja kratko u sportskom novinarstvu, ali primarno zbog sporta, a sekundarno zato što volim pričati, ne bojim se kamera i javnog nastupa. On me nikada nije gurao u tom smjeru, samo me podržavao u onome što sam željela.
Koliko ovakvi rezultati mogu pomoći promociji kuglanja?
– Jako puno. Drago mi je da me nakon ovog Svjetskog prvenstva ljudi žele čuti i da me zovu. Bez obzira na obaveze, to ne odbijam jer želim da se o kuglanju priča. Meni je do kuglanja jako stalo. Ne želim preuzimati sve zasluge, ali bojim se da bez ovog zlata možda ne bi bilo toliko pažnje.
Imate li sportskog uzora?
– Iskreno, trenutačno nemam nekoga koga bih baš slijedila. Prije mi se jako sviđalo ponašanje Nataše Ravnić na stazi, koliko je smirena i staložena. Od svih cura iz reprezentacije mogu nešto naučiti jer svaka ima svoje kvalitete. Ali mislim da sam se dovoljno izgradila da želim biti svoja. Ne želim ići nečijim putem, nego razvijati svoj.
Kuća na selu i traktor
Hrvatsko žensko kuglanje često je podcijenjeno, ali rezultati govore drugačije.
– Apsolutno. Nataša Ravnić, Paola Polančak i druge cure stvarno su vrhunske igračice. Sve smo osvojile medalje i svaka im čast. Znam koliko je teško doći do toga. Netko se možda šali da je žensko kuglanje rekreacija, ali mi smo na svjetskoj razini i imamo jako kvalitetne igračice.
Što nakon biologije?
– Voljela bih završiti preddiplomski studij biologije, a onda pokušati otići na diplomski na agronomiju. To je moj san odmalena. Svi me zezaju da mi samo trebaju traktor i polje, ali ja stvarno vidim budućnost u tome.
Znači, budućnost je kuća na selu, zemljište i kuglana?
Apsolutno. Kuglana odmah do kuće, negdje uz neki OPG – zaključila je Anja Vicković.
Moji roditelji su ogromna podrška. Da sam na ovom Svjetskom prvenstvu bila zadnja, oni bi mi rekli: Sve je u redu, odlična si bila, borila si se