Hrvatsko plivanje vratilo se na europsko postolje u 50-metarskom bazenu nakon punih deset godina, a u završnici povijesne utrke jednu od glavnih uloga imao je zagrebački plivač Toni Dragoja. Član Plivačkog kluba Dubrava bio je jedini predstavnik nekog zagrebačkog kluba u hrvatskoj štafeti 4 × 100 metara slobodno koja je na Europskom prvenstvu u Parizu osvojila brončanu medalju i postavila novi državni rekord.
Jere Hribar otvorio je finale dionicom od 47,77, Vlaho Nenadić plivao je 47,96, a Vili Sivec 48,24, nakon čega je Hrvatska u posljednju izmjenu ušla s petog mjesta. Tada je u bazen skočio Toni Dragoja. Posljednju je izmjenu isplivao za sjajnih 47,11, prestigao Španjolsku i Veliku Britaniju te doveo Hrvatsku do bronce s novim državnim rekordom 3:11,08. Brži su bili samo europski prvaci Mađari, koji su postavili rekord europskih prvenstava 3:10,03, te ruski plivači koji su ovdje nastupili kao neutralna reprezentacija s 3:10,12.
Dragojinih 47,11 bilo je najbrže vrijeme hrvatske četvorke, ali i treća najbrža posljednja izmjena cijelog finala. Hrvatska je toga dana dvaput popravljala državni rekord. U jutarnjim kvalifikacijama plivala je 3:13,06, da bi u finalu bila gotovo dvije sekunde brža. Rekord iz Beograda 2024., koji je iznosio 3:13,91, u jednom je danu tako popravljen za ukupno 2,83 sekunde.
Bronca iz Pariza prva je hrvatska medalja na europskim prvenstvima u 50-metarskom bazenu nakon 2016. godine, kada je Matea Samardžić u Londonu bila treća na 200 metara leđno. Na štafetnu medalju Hrvatska je čekala još dulje, punih 18 godina. Posljednju je 2008. u Eindhovenu osvojila štafeta 4 × 100 metara mješovito u sastavu Kožulj, Rogulj, Todorović i Draganja, koja je osvojila srebro. Pariška bronca ujedno je prva hrvatska medalja u štafeti 4 × 100 metara slobodno na europskim prvenstvima u velikom bazenu.
Za zagrebački sport ova medalja ima dodatnu vrijednost. Toni Dragoja član je PK Dubrava, a već osam godina radi s trenerom Goranom Kežmanom, čovjekom koji je ranije trenirao olimpijskog viceprvaka Duju Draganju te surađivao s jednim od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za sprint, Amerikancem Mikeom Bottomom. Iako Dragoja posljednje četiri godine studira i trenira u Americi, danas na Sveučilištu Alabama, suradnja s Kežmanom nije prekinuta. Zagrebački trener prati njegove rezultate i održava kontakt s američkim stručnim stožerom, a posebno važnu ulogu imao je tijekom Dragojina povratka nakon operacije prednjeg križnog ligamenta krajem 2025. godine. Dragoja je u Parizu nastupio i pojedinačno na 100 metara slobodno te s vremenom 48,58 zauzeo 21. mjesto.
Na Europskom prvenstvu nastupilo je ukupno sedam plivačica i plivača iz zagrebačkih klubova. Uz Dragoju iz Dubrave, Zagreb su predstavljali Amina Kajtaz Pinjo iz Zagrebačkog plivačkog kluba, Nikola Miljenić i Luka Cvetko iz Medveščaka te Niko Janković, Karlo Perčinić i Luka Kmetić iz HAPK Mladost.
Kajtaz Pinjo zauzela je 21. mjesto na 100 metara leptir s vremenom 58,98, dok se na 200 metara leptir plasirala u polufinale. U kvalifikacijama je bila 15. s rezultatom 2:13,41, a istu je poziciju zadržala i u polufinalu, u kojem je plivala 2:13,78.
Medveščakov Luka Cvetko zauzeo je 20. mjesto na 50 metara slobodno s vremenom 22,11, samo tri stotinke ispred klupskog kolege Nikole Miljenića, koji je bio 21. s 22,14. Miljenić je nastupio i na 50 metara leptir te s rezultatom 23,75 zauzeo 35. mjesto.
Niko Janković iz Mladosti bio je 40. na 200 metara slobodno s rezultatom 1:48,28 te 45. na 400 metara slobodno s 3:59,35. Nastupio je i u štafeti 4 × 200 metara slobodno, u kojoj je prvu dionicu isplivao za 1:48,40, a Hrvatska je s ukupnih 7:16,57 zauzela 14. mjesto.
Njegov klupski kolega Luka Kmetić bio je 59. na 50 metara prsno s 28,66, 62. na 50 metara leptir s 24,46 te 61. na 100 metara leptir s 55,61.
Karlo Perčinić iz HAPK Mladost zauzeo je 66. mjesto na 200 metara slobodno s vremenom 1:51,92 te 48. mjesto na 400 metara slobodno s rezultatom 4:00,73. Plivao je i treću izmjenu hrvatske štafete 4 × 200 metara slobodno, koju je prošao za 1:49,47. Hrvatska je u sastavu Niko Janković, Franko Grgić, Karlo Perčinić i Filip Mujan zauzela 14. mjesto s rezultatom 7:16,57.
Ipak, najveći zagrebački rezultat prvenstva pripao je Toniju Dragoji.
U posljednju izmjenu ušli ste kao petoplasirani, između favoriziranih reprezentacija. Što vam je prolazilo glavom prije skoka u bazen?
Pokušao sam ne razmišljati previše o drugima, nego se fokusirati na sebe, na dobar skok i izmjenu. Već prije starta znali smo da će Mađari i Rusi biti ispred nas i da im, k tome, najbrži plivači plivaju posljednju izmjenu, tako da sam to donekle i očekivao.
Kakav je bio osjećaj kada ste shvatili da možete do medalje?
Nakon okreta shvatio sam da mogu do medalje. Vidio sam samo Mađare i Ruse i nikoga drugoga, ali znao sam da će oni sigurno biti ispred svih. Prošlo mi je kroz glavu da se, iako gubim od njih, vrlo vjerojatno borim za treće mjesto. To mi je dalo dodatnu snagu da izdržim drugih 50 metara i pokušam ostati što bliže navedenim reprezentacijama.
Svoju dionicu isplivali ste za 47,11 sekundi, najbrže u našoj štafeti. Što ste pomislili kada ste vidjeli rezultat i hrvatski rekord?
Nisam odmah shvatio što se zapravo dogodilo. Vidio sam da blok svijetli, što znači da smo osvojili medalju, ali onda sam pogledao prema semaforu i vidio 3:11,08. To me jako iznenadilo jer smo u kvalifikacijama isplivali nacionalni rekord s 3:13. Odmah sam pomislio kako smo svi odradili odličan posao i bio sam jako sretan što je svaki član štafete odradio ono što se od njega očekivalo. Nakon toga pogledao sam prema tribinama i vidio članove našeg tima kako skaču i vesele se. To me najviše razveselilo.
Što su rekli ostali dečki i kako ste proslavili medalju?
Kada sam izašao iz bazena, vidio sam osmijehe na licima dečki i međusobno smo si čestitali. Što se tiče proslave, Jere je nas trojicu počastio KFC-om za večeru. On jako voli pohanu piletinu, a nas dvojica već gotovo dvije godine imamo tradiciju da nakon jako dobrog rezultata na natjecanju zajedno pojedemo KFC.
Prošle godine osvojili ste europsku U23 broncu, a sada i seniorsku medalju. Koliko je u tom razvoju važan trener Goran Kežman i koji je vaš sljedeći zajednički cilj?
Trener Kežman iznimno mi je važan i ovo ne bih mogao napraviti bez njega. Imamo sjajnu komunikaciju i jako se dobro razumijemo. Trener mi je već osam godina i, iako sam četiri godine na studiju u Americi, čujemo se barem jednom mjesečno. Prati sve moje rezultate i često razgovara s mojim trenerom u Alabami.
Volio bih napomenuti da je, kada sam krajem 2025. operirao prednji križni ligament, jako malo ljudi s kojima sam razgovarao bilo optimistično i vjerovalo da ću se ikada vratiti na razinu na kojoj sam bio. Ali on jest. Sjećam se da mi je odmah, kada smo se čuli telefonom, rekao da to „nije ništa za mene“ i da vjeruje kako ću napraviti sve da se vratim na razinu na kojoj sam bio. Mislim da to sažima kakav odnos imamo i koliko vjerujemo jedan drugome.
Koliko je u ovaj uspjeh utkano treniranje i studij u SAD-u?
Ovaj rezultat, nažalost, ne bih mogao ostvariti u Hrvatskoj bez odlaska u SAD. Naravno, od bazena i teretane do rasporeda predavanja i konkurencije koju svakodnevno imam na treningu, a koje nema kada dođem u Hrvatsku, sve je to jako važno. Ipak, vjerujem da je za rezultate koje sam ostvario tijekom posljednjih nekoliko godina najzaslužnija psiha.
Prije studija bio sam član juniorske reprezentacije, ali jako se puno plivača izgubi na prijelazu iz juniora u seniore. Mislim da mi je Amerika otvorila oči jer sam se osamostalio i shvatio da se zapravo želim baviti plivanjem. Otad i postižem jako dobre rezultate. Studij me natjerao da postanem vrlo discipliniran jer bez toga ne bih uspijevao ostvarivati ovakve rezultate u plivanju, ali ne bih ni završio fakultet.
Tonijev dugogodišnji trener iz PK Dubrava Goran Kežman rezultat iz Pariza vidi kao potvrdu povratka hrvatskog štafetnog plivanja u europski vrh.
Kako komentirate uspjeh hrvatske štafete i prvu hrvatsku medalju na europskim prvenstvima u velikom bazenu nakon deset godina?
Posebno bih istaknuo simboliku povratka Hrvatske na veliku scenu. Nakon godina u kojima smo u štafetama često bili blizu medalje, ali ostajali četvrti, ovaj rezultat pokazuje da hrvatsko plivanje ponovno ima širinu.
Još je impresivnije kada uzmemo u obzir da je posljednja hrvatska štafetna medalja u velikom bazenu osvojena prije 18 godina. U Beogradu 2024. štafeta u sastavu Miljenić, Hribar, Sivec i Dragoja bila je četvrta na 4 × 100 metara slobodno, samo 18 stotinki od bronce, uz rušenje 16 godina starog nacionalnog rekorda.
Ova medalja zato nije samo rezultat jedne utrke, već potvrda da se hrvatsko štafetno plivanje ponovno vraća u sam europski vrh.
Kako komentirate posljednju izmjenu i Tonijevo vrijeme 47,11?
To je zaista vrhunski rezultat. Naravno, tu razliku od 1,16 sekundi u odnosu na njegovu jutarnju dionicu od 48,27 ne bih interpretirao kao: „Toni je preko noći postao sekundu brži.“ U štafeti imaš zalet, drukčiji psihološki kontekst i mogućnost hvatanja ritma drugih plivača.
Ali upravo zato važno je gledati kako je došao do 47,11. U finalu, uz Korneva i Miláka, isplivati takvo vrijeme ozbiljan je rezultat. Ne gledam ga kao konačni cilj, nego kao dokaz da je Toni već sposoban napraviti ono što se od vrhunskog sprintera traži.
Što je presudilo da Toni u najvažnijoj utrci karijere ispliva svoju najbržu dionicu?
Štafeta nije samo zbroj četvorice dobrih pojedinaca. Sva četvorica moraju pogoditi utrku istoga dana, izmjene moraju biti gotovo savršene, a pritisak finala je ogroman. Mislim da je u finalu presudila Tonijeva reakcija na pritisak. Finale Europskog prvenstva, posljednja izmjena, borba za medalju, a oko njega dvojica plivača koji plivaju 46 sekundi. To je situacija u kojoj se mladi plivač vrlo lako može „izgubiti“, ili prerano otvoriti, ili se uplašiti ritma, ili se raspasti u drugoj polovini utrke.
Toni je napravio suprotno. Ostao je u utrci i plivao svoju utrku unutar tuđeg ekstremnog tempa. Iz trenerske perspektive, to mi je možda čak važnije od samog vremena 47,11. To vrijeme pokazuje da njegov potencijal nije samo u rasponu od 47,5 do 48,0, nego da je sposoban otići i znatno brže.
Pratite Tonija od zagrebačkih bazena do američkog sveučilišnog sustava. U čemu je najviše napredovao i što ga je najviše oblikovalo u vrhunskog plivača?
Toni je tijekom studija u Americi napredovao u mnogim segmentima, ali ono što ga je najviše oblikovalo, a imao sam priliku i sam vidjeti i iskusiti radeći u takvom sustavu, jesu iznimno radna atmosfera i velika konkurencija. O uvjetima za trening i razvoj da i ne govorim.
Toni je sve to jako dobro prihvatio i svoje je radne navike podigao na iznimno visoku razinu. Prije svega, razvio je veliku samodisciplinu, a upravo je ona jedan od ključnih preduvjeta za ostvarivanje vrhunskih rezultata.
Radili ste s Dujom Draganjom i bili asistent Mikeu Bottomu. Koliko su ta iskustva oblikovala vaš trenerski pristup u radu s Tonijem?
Da budem sasvim iskren, da nije bilo Mikea Bottoma, kojeg smatram svojim plivačkim i trenerskim „ocem“, vjerojatno bih se drukčije razvijao kao trener.
Kada sam od Mikea preuzeo rad s Dujom, bilo mi je donekle lakše jer smo radili prema sličnoj filozofiji treninga. Međutim, iskustvo treniranja Duje dalo mi je veliko samopouzdanje na najjačim europskim i svjetskim plivačkim natjecanjima.
Zahvaljujući tom iskustvu, poslije mi je bilo puno lakše prenositi znanje i iskustvo na mlade nade poput Tonija. To su neke sitnice koje ne pišu u knjigama, nego ih čovjek stekne kroz godine rada, natjecanja i iskustva s vrhunskim sportašima.
Toni je bio jedini član rekordne štafete iz zagrebačkog kluba. Što njegova medalja znači za PK Dubrava i zagrebačko plivanje?
Da, Toni je na ovom Europskom prvenstvu bio jedini predstavnik zagrebačkog plivanja u toj štafeti. Njegovi zagrebački kolege Nikola i Luka također su konkurirali za mjesto u štafeti, međutim Toni je bio brži i time izborio svoje mjesto u reprezentaciji.
Za Plivački klub Dubrava ova medalja znači kontinuitet dobrih rezultata naših plivača na europskoj i svjetskoj razini. To pokazuje da klub, kao i treneri koji su sudjelovali u Tonijevu razvoju, rade dobar posao.
Što se tiče zagrebačkog plivanja, Tonijev rezultat, ali i rezultati ostalih zagrebačkih plivača koji su nastupili na ovom prvenstvu pokazuju da zagrebački klubovi dobro rade i da postoji kvalitetna baza iz koje mogu dolaziti rezultati na najvećoj međunarodnoj razini.
Što je potrebno da Zagreb dobije još više plivača sposobnih za najveće međunarodne rezultate?
Na prvom mjestu je ulaganje u edukaciju trenera i razmjenu informacija. Nakon toga potrebno je sustavno pratiti i podržavati trenere koji su već ostvarili rezultate te im omogućiti daljnji razvoj.
Paralelno s tim potrebno je bolje stipendirati vrhunske sportaše kako bi nakon završetka studija imali mogućnost ostati u sportu i nastaviti svoj razvoj, umjesto da zbog egzistencijalnih razloga odustanu od vrhunskog sporta.
Što se tiče infrastrukture, Zagrebu je potrebno više kvalitetnih i funkcionalnih bazena koji će omogućiti dovoljan broj termina za trening i razvoj većeg broja plivača.
Ako želimo još više plivača sposobnih za najveće međunarodne rezultate, moramo sustavno ulagati u cijeli lanac, od edukacije trenera i uvjeta za rad, preko razvoja sportaša, pa sve do njihove potpore nakon završetka studija, zaključio je Kežman.