Svijet profesionalne košarke napušta Steve Nash - barem kao igrač! Odlučio je nakon 19 godina i brojnih ozljeda u posljednje vrijeme reći konačni zbogom igri kojom je oduševljavao sve ljubitelje ove prekrasne igre. Nije više mogao fizički pratiti ritam, ali glava je htjela, nije se dala...
I sad ćemo ostati osiromašeni za još jednog genijalca koji u karijeri nije osvajao prsten, ali je zato dvaput bio MVP lige (200.5 i 2006.), treći je u povijesti po broju asistencija (10,335) i najbolji je izvođač slobodnih bacanja u povijesti (90,4 posto).
Rođen je 1974. godine u Johannesburgu u Južnoj Africi, ali roditelji su preselili u Kanadu dok je bio star tek 18 mjeseci. I očekivalo bi se da će kroz odrastanje taj 191 centimetara visoki talent za mnoge sportove odlučiti uzeti palicu i zaigrati hokej. Ali ne bi Nash bio Nash da je učinio to. Njega je zanimala lopta, kako košarkaška tako i nogometna, što je utjecaj njegova oca Engleza i majke Velšanke.
No nije da se hokeja potpuno odrekao, kao desetogodišnjak je podlegao utjecaju većine i igrao hokej, ali više je uživao u nogometu, koji je također trenirao. I potom je s 12 godina preko ljeta značajno izrastao, učitelji tjelesnog to su zamijetili i poticali ga na košarku, što je s 13 godina i prihvatio. A ostalo je povijest...
Već u srednjoj školi isticao se iznad svih, zabijao je 21,3 poena po utakmici, imao 11,2 asistencije i 9,1 skokova. Naravno da je proglašen za igrača sezone 1991./1992. jer je svoju British Columbia AAA odveo do naslova prvaka. Zanimljivo, američka sveučilišta nisu se zanimala za njega jer nitko nije ni pogledao snimke koje je njegov trener slao na njih čak 30.
No glas je došao do trenera Santa Clara Broncosa Dicka Daveyja, koji je prvo pogledao snimke, a potom i Nasha uživo. Kasnije je govorio da se molio Bogu da ga nitko s renomiranijih sveučilišta nije vidio jer onda sigurno ne bi došao k njemu. I uistinu ga nitko nije vidio pa je Davey imao tu sreću da za njega igra košarkaš koji je proglašen igračem Zapadne konferencije u sezoni 1994./1995., vodio je Broncose do NCAA turnira i zabijao u kroz četiri godine 14, poena i imao 4,5 asistencija po utakmici.
Prave stvari za njega stigle su s 1996. godinom kad je kao 15. pick drafta stigao u Phoenix Sunse i nije mu bilo lako jer su navijači mislili da se radi o nekom loše igraču čim nisu čuli za njega i čim je iz Kanade. No uz pomoć Kevina Johnsona, Sama Cassella i Jasona Kidda, Nash je naučio igrati još bolje, izbrusio je talent i s vremenom pokazao što sve može. Ali ne u Sunsima jer već 1998. odlazi u Dallas Maverickse i tamo ostaje do 2004. Probio se u sezoni 2000./2001. i postao prvi playmaker momčadi, što mu je ostala uloga do kraja karijere gdje god da je igrao.
Problem je što nikad nije stigao do najveće nagrade, iako je u Dallasu imao Nowitzkog i Finleyja, potom i Juwana Howarda. No do prstena nije mogao nikako. Los Angeles Lakersi i San Antonio Spursi jednostavno su bili preteške prepreke tih godina.
Shvatio je da u Dallasu ne može dati više od onoga što je dao pa se vratio u Phoenix kako bi pokazao da mu prvi put nisu dali dovoljno prilike. Tamo je odigrao najbolje utakmice u karijeri, od 2004. do 2012. orkestrirao je napadom, igrao sjajnu obranu i bio miljenik navijača. Uz njega su kroz godine igrali Marion, Shaq, Joe Johnson, Amar'e Stoudemire... ali titule nije bilo, kako one konferencijske, tako ni one najveće. Osvajao je 2005. i 2006. nagradu za najboljeg igrača lige, što mu je veliko osobno priznanje i nagrada.
Kad je zagazio u ozbiljne godine, odlučio se 2012. na LA Lakerse, ali u tri godine odigrao je samo 65 utakmica jer tijelo više nije moglo izdržati napore. Te tri godine neće pamtiti kao nešto posebno dobre, barem u košarkaškom smislu jer Lakersi su bili očajni i atmosfera jako loša.
No njegova karijera bit će nedodirljiva, zabijao je 14,3 poena po utakmici, imao je 8,5 asistencija, šut iz igre mu je stao na 49 posto i u doigravanju je igrao čak 12 puta, gdje je i pokazao najviše što može. Posljednji put 2013. godine, a stao je na 17, poena po utakmici, 8,8 asistencija i 47 posto šuta iz igre.
Sad se samo možemo nadati da nije rekao i konačni zbogom košarci jer takav genijalac bi sigurno imao štošta za prenijeti mlađim generacijama.
Uzeo 30 miliona dolara u Lakersima za 3 godine rehabilitacije. Ma uzas mu bilo..