Dok je boravio u St. Louisu zbog jedne utakmice nogometne reprezentacije BiH, Sabahudin Topalbećirević saznao je da u tom gradu živi i najveća američka sportašica 20. stoljeća Jackie Joyner Kersee. A najpopularnijem BiH sportskom novinaru odmah je proradio i poduzetnički refleks pa se ova nezaboravna atletičarka (trostruka olimpijska pobjednica i trostruka svjetska prvakinja) tri mjeseca poslije pojavila kao glavna zvijezda jubilarnog 15. izdanja sportske konferencije Simposar.
Želim vidjeti i upoznati Hrvatsku
A zadovoljstvo je bilo, očito, obostrano jer je u uvodu ovog razgovora, američka gošća kazala:
– Dani boravka u Sarajevu brzo su mi prošli. Bila sam uzbuđena jer, gdje god sam se pojavila, osjetila bih dobrodošlicu. Upoznata sam sa zbivanjima u Sarajevu i zahvaljujem gradonačelniku što me upoznao s potresnom poviješću. Osim toga, hrana je sjajna pa ću morati trenirati kad se vratim kući.
S obzirom na to da dvije poznate hrvatske atletičarke, Blanka Vlašić i Ivana Brkljačić, također organiziraju sportsku konferenciju, zacijelo bi bile sretne kada biste i njih počastili svojim gostovanjem.
– Zašto ne? Uostalom, moj prijatelj Adnan, koji me i doveo u Sarajevo, stalno mi govori da moram vidjeti Hrvatsku, a posebno hrvatsku obalu. Blanka Vlašić bila je velika atletska zvijezda svog vremena, sjajna skakačica u vis, i bilo bi mi zadovoljstvo gostovati i na njezinoj konferenciji, baš kao što sam gostovala i ovdje.
Je li točno da vam je ime dala vaša baka, i to po Jacqueline Kennedy, jer je bila uvjerena da ćete jednog dana biti prva u nečemu?
– Da, ona je na poleđini jedne slike napisala da ću ja biti "prva dama" u nečemu. A ja sam poslije shvatila da to mogu postati u atletici.
Vaši roditelji bili su vrlo mladi kad ste se rodili. Ako se ne varamo, vaš otac je imao 14, a majka 16 godina. Kako je to utjecalo na vas kao osobu?
– Da, to su bili vrlo mladi ljudi koji su zarana morali razumjeti prioritete. No isto tako su pokazali i da unatoč nepovoljnim okolnostima nikad neće odustati od mene. A taj stav prenijeli su i na mene, baš kao i uvjerenje da će vam se težak rad uvijek vratiti, ako ne na sportskom polju, a onda izvan njega. Primjer mojih roditelja naučio me da me okolnosti nikad ne obeshrabre, nego da tražim put kako da zbog takvog iskustva postanem još bolja.
Ipak, odrastali se u okruženju za koje se ne može reći da je idealno.
– Kada odrastaš u okruženju u kojem čuješ pucnjavu, svjedočiš pljačkama, onda ti poslije u životu ništa nije čudno. Na neki način sam i zahvalna na tom iskustvu jer ono me podučilo vještini preživljavanja. Neki pomisle da sam slaba ako sam ljubazna, no varaju se. Osim toga, i danas mogu jako dobro prepoznati osobe upitnih moralnih vrijednosti. Osjetim odašilje li netko dobru vibraciju.
Nadamo se da je vibracija ovog novinara dobra?
– Bez brige, vi ste OK (smijeh).
Jeste li odrastajući u tako opasnom kvartu imali svojevrsne "anđele čuvare"?
– Da, jesmo. Nama djeci bili su to stariji, primjerice susjedi ili poznanici, koji su pazili na nas. Zapravo, u našem kvartu bilo je opasnije za odrasle nego za nas djecu.
Ostala bez majke s 18 godina
Kao i mnogim drugim američkim sportašima i vama je zacijelo sport bio dobar odgajatelj?
– Uz sport sam shvatila da ne možete postati najbolji preko noći, već teškim radom. Stoga treba slušati trenere koji nešto vide u vama, i to još onda kada ni sami u sebe ne vjerujete. Slušala sam trenere u vjeri da samo uz naporan rad danas mogu biti bolja nego jučer, a sutra bolja nego danas. Držala sam se toga gotovo od svojih najranijih dana i od prve utrke u kojoj sam završila posljednja.
Kako je pak na vas utjecalo to što ste ostali bez majke sa samo 18 godina?
– Isprva me to jako uzdrmalo i i danas mi teško padaju njezine bolničke slike, no taj je događaj odredio moj životni put. Nakon toga morala sam naučiti biti neovisna. Više nije bilo onoga: "Pusti to, mama će to učiniti za tebe." Bilo je teško i izazovno, a istodobno sam se borila s vlastitim nesigurnostima. Svi su u meni vidjeli snažnu sportašicu, dok sam se ja iznutra borila sama sa sobom. Na kraju sam uspjela njezinu ljubav pretvoriti u izvor nove snage i nisam dopuštala da itko ima prednost preda mnom samo zato što sam odrastala bez majke.
No vrlo brzo suočili ste se s ozbiljnim zdravstvenim problemom. Otkrili su vam astmu?
– Tu sam dijagnozu dobila na prvoj godini fakulteta, ali šutjela sam o tome jer sam bila uplašena da ću izgubiti stipendiju. Uostalom, bilo je dana kada nisam mogla uopće trčati pa sam se morala educirati i prihvatiti astmu kao još jednu suparnicu. Znala sam da ću se morati nositi s time cijeli život i da moram razraditi taktiku, odnosno plan, s kojom ću se boriti protiv te suparnice. A to je značilo da moram biti disciplinirana, kako na stazi tako i izvan nje.
Kako i kad ste osjetili da nešto nije u redu?
– To sam prvi put osjetila na zadnjoj godini srednje škole, kada sam bila državna prvakinja na 400 metara. No promjenom vremena počeli su se javljati problemi. Na UCLA-u sam zapravo dobila košarkašku stipendiju i sjećam se da sam jednom istrčala običnu kontru, a zadihala sam se kao da sam trčala ne znam koliko dugo. Posjetila sam nekoliko liječnika i ustanovili su da imam astmu. Isprva im nisam vjerovala i nisam uzimala preporučenu terapiju, sve dok nisam završila u bolnici. Tada sam shvatila da postoje vremenski uvjeti koji astmatičarima otežavaju disanje i da će biti dana kada ću moći trčati gotovo u nedogled, ali i onih kada ću raspolagati sa samo 40 posto plućnog kapaciteta.
A kao sedmobojku na kraju natjecanja uvijek vas je čekala trkačka disciplina?
– Da, uvijek je na kraju bila utrka na 800 metara i ja sam nastojala prije toga skupiti što više bodova da mi ona ne odlučuje o medalji. No nisam pristupala toj utrci sa strahom da je neću moći istrčati, već kao izazovu. Uvijek sam nastojala da moje mentalno stanje ne utječe na moje tjelesne kapacitete u datom trenutku.
No zar se to nije dogodilo na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984.?
– Da, tada sam ostala bez sedmobojskog zlata za samo pet bodova baš zato jer sam se psihički neuspješno borila s ozljedom koja mi je uzela ono najbolje mentalno u meni. Nakon toga mi je to srebro bilo stalni podsjetnik da nikad ne smijem mentalno odustati od sebe.
Jeste li baš zbog toga izjavili da vam je najdraža medalja bronca u skoku udalj iz Atlante 1996.?
– Da, tada sam osjetila da sam zatvorila puni krug. Naime, s mentalnim pristupom kakav mi je nedostajao te 1984. sada sam pak u zadnjoj seriji skoka u dalj stigla sa šestog na treće mjesto. To je bio onaj stav "neću danas ovaj stadion napustiti jadna".
Bez obzira na to srebro zbog kojeg ste bili razočarani, zacijelo ste bili ponosni na svog brata Ala.
– Al je na tim Igrama osvojio zlato u troskoku pa smo on i ja postali prvi brat i sestra koji su istog dana, na istim igrama, osvojili olimpijsku medalju. A trenirao nas je i isti trener, moj kasniji muž Bob Kersee.
Vratimo se na tih famoznih 800 metara. Je li vam to bila najteža disciplina među svim sedmobojskim?
– Zapravo bila sam dodatno usredotočena na moje slabije discipline, a to su bili skok u vis, bacanje koplja i 800 metara. Trčati nisam voljela ali sam znala da to moram raditi ako hoću biti najbolja. Baš kao i razviti tehniku skoka u vis koja mi je predstavljala problem jer nisam imala istu odraznu nogu u visu i dalju koji je bio moja najjača disciplina.
Uslijedile su četiri godine u kojima ćete se upisati u anale u kojima još uvijek stoji vaš svjetski rekord od 7291 bod?
– Nisam išla na taj rekord, samo sam htjela htjela maksimizirati svoje izvedbe. Nisam si postavljala limite u stilu "ti ne možeš ovo ili ono". Ne, sebi sam rekla da ne znam što moje tijelo može ili ne može, ali znam da ću se žestoko natjecati.
A koliko znamo, žestoko ste i trenirali.
– Moj trener Bob Kersee, ujedno i moj suprug, volio je da treniram sa najboljima u pojedinačnim disciplinama. Tako sam na treninzima trčala 100 metara prepone sa Gail Deverse ili pak čistu stotku s Florence Griffith Joyner s kojom sam bila zajedno i na faksu. Voljela sam uvijek raditi u timu, a to volim i danas. Uostalom, zato sam i voljela igrati košarku jer timska energija je moćna energija.
Vaš suprug je trenirao i neke atletske velikanke iz današnjeg vremena?
– Da, trenirao je i sedmerostruku olimpijsku pobjednicu Allyson Felix i četverostruku olimpijsku pobjednicu Sydney McLauglin-Levrone. A trenirao je on i neke sportaše iz drugi sportova, kako bi kondicijski bili što spremniji. Inače, on je prilično intuitivan trener, koji stalno osmišlja neke trenažne programe.
Biste li željeli da vaš svjetski rekord zauvijek ostane vaš? Ili biste možda voljeli gledati kako ga netko ruši?
– Ne želim dati svoj rekord nikome (smijeh). Šalim se. Taj dan će doći jer vidim cure koje imaju potencijal. Pitanje je samo imaju li disciplinu da bi imale kontinuitet koja je jako važan.
Vaš suprug je, ako se ne varamo, trenirao i tenisačicu Moniku Seleš, i to nakon onog napada nožem na nju na jednom turniru u Njemačkoj?
– Obratio nam se njezin otac rekavši da bi oni voljeli da Monika trenira s nama. Sjećam se da je tražio da se ona kreće kao mačka. Hodajući po Sarajevu, vidjela sam puno mačaka pa me to podsjetilo na te dane treniranja s Monikom.
Koliko ste bili popularni u svojim najboljim danima?
– Bila sam prilično popularna, ali znate kako to ide. Ljudi vas vole ili pak obožavaju dok ste prvak, međutim život ide dalje i ma koliko velik sportaš bili, prije ili kasnije morate se prilagoditi stvarnom životu. Zato je važno još dok ste na vrhuncu slave imati ljude koji će vas prizemljavati, da ne poletite.
Jeste li u svoje vrijeme mogli živjeti od atletike?
– Za vrijeme studija imala sam samo stipendiju, a kasnije sam mogla nešto zaraditi. Nije to bilo kao danas kada sveučilišta izdašno plaćaju svojim studentima sportašima. Da sam tada od nekoga dobila nešto, ostala bih bez stipendije, a danas se dijele čak i milijuni. Ridikulozno je da su plaćeni čak i srednjoškolci. Smatram da to nije dobra odgojna poruka.
Morate trenirati svoj um
Da danas pobjeđujete kao nekad, zacijelo biste dobro živjeli?
– Baš sam vidjela da su pobjednici ovog Ultimate Championshipa u Budimpešti dobivali po 150 tisuća dolara, a to je novac o kojem sam ja mogla samo sanjati.
Budući da ste višestruka olimpijska pobjednica, otkrijte nam tajnu tog mentalnog stava?
– To je nešto na čemu morate stalno raditi. Morate se prilagođavati tijekom karijere, a uz to razvijate i svoj um. Može to biti i meditacija ili bilo što na vas dobro djeluje. U svakom slučaju morate trenirati um baš kao i svoje tijelo.
Što vas je tako snažno potaknulo na filantropske aktivnosti, odnosno na pokretanje zaklade? Potom ste 2000. godine otvorili i društveni centar.
– Kada je moja majka preminula, otišla sam u lokalni "community center" i naišla na zaključana vrata. Zato sam na vrhuncu svoje popularnosti, nakon što sam u Seulu osvojila zlato i u sedmoboju i u skoku u dalj, pokrenula zakladu. Dvanaest godina kasnije otvorila sam i "J.J.K. Center" kako bih poticala mlade ljude da razvijaju svoje talente, da se bave sportom ali i da se obvezno obrazuju. Kršćanka sam i imam potrebu raditi za dobro zajednice. Tako je kroz taj naš centar dosad prošlo deset tisuća ljudi. I vjerujte mi da sam na to više ponosna nego na sve svoje medalje.
Čitajući ovu posljednju njezinu misao nemojte zaboraviti da je riječ o osvajačici šest olimpijskih medalja i četiri naslova svjetske prvakinje. Dakle, simpatična Jackie nije samo velika sportska šampionka, već i "people's champion".