Tako je Zdravko Mamić izveo svoj do savršenstva uvježban igrokaz u kojem je, kao i uvijek, zamijenio teze i od sebe napravio najvećeg mučenika. A zbog čega Zdravko Mamić nije nikada vidio Ligu prvaka? Prije dvanaest godina klub iz Maksimirske 128 bio je sudionik Lige prvaka. Jednu superkvalitetnu momčad izgradio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Naime, kupio je klasne igrače i uspio zadržati najbolje domaće, i to tako da je najboljim hrvatskim tvrtkama tog doba naredio da do krova napune blagajnu plavih. Pa i pod cijenu da te iste tvrtke, kako bi mogle isplatiti plaće radnicima, kasnije dižu kredite. Dakle, Croatia, oprostite Dinamo, bila je zapravo igračka u rukama moćnika, isključivo državni klub. Iako se skrivao iza demokracije, bio je to zapravo najobičniji OUR u državnom SOUR-u.
Premalo državnog novca
Od 2002. godine svjedoci smo Mamićeva doba. Najprije je na mjesto predsjednika postavio uspješnog Siemensova direktora Mirka Barišića, koji je svih ovih godina samo fikus. Istina, računao je Mamić na Barišićeve veze, poznanstva u gospodarskim krugovima, no vrlo je brzo shvatio da se mora okrenuti Milanu Bandiću. No, Mamić je previše pametan da ne bi shvatio da mu ni Bandić ne može biti politički spasitelj, kako on svojim utjecajem ne može doći do novca kojim bi se iz gradske i državne blagajne te od moćnih tvrtki mogao puniti Dinamov sef i od toga stvarati moćnu momčad.
Pa je potom Mamić, koji je od malih nogu (prodavao stiropor i traperice, kasnije se dobro snašao u preoblikovanju bjelovarskog DIK-a Česma) iskazivao trgovački duh, u Maksimiru zapravo otvorio svoju tvrtku za uvoz i izvoz. Gledano isključivo poduzetnički, u posljednjih osam godina rasprodao je sve ključne igrače koje danas vodi Slaven Bilić. Prodavao je prvu klasu, a kupovao drugu ili treću, država i hrvatski porezni obveznici, čiji je zapravo klub, nije mogla pomoći, kako to, primjerice, grad, regija pa i država pomognu i Barceloni i Realu, neusporedivo financijski stabilnijim klubovima.
Koliko god Mamiću bilo teško financijski stabilizirati klub, i te kako mu je odgovaralo da ne bude privatiziran. Naime, od jedanaest igrača na ovom crtežu, obitelj Mamić posredovala je pri prodaji većine. S nekima je sklopila i privatne građanske ugovore, preuzimajući rizik da oni nikada neće uspjeti, što se dogodilo mnogima. No od nekih je i te kako profitirala. Iako to nije protuzakonito, ipak je u koliziji s moralom.
S rabljenim autom nema utrke
Dinamov izvršni dopredsjednik tako je ipak između export-importa i mogućih Dinamovih europskih dosega izabrao ovo prvo. Pritom vjerujući da će i s “rabljenim automobilom” jednom uz poljubac sreće uspjeti doći do Lige prvaka i prezimiti u Europi. Ipak, to će u bližoj, a posebno u daljoj budućnosti, biti daleka utopija. Mamić je toga svjestan, svjesni su toga i napaćeni Dinamovi navijači.
No, najprije se državu mora dovesti u red. Treba donijeti zakon o sportu, jasno definirati ulogu države i grada u Dinamovu financiranju. Pa potom, ako je to najbolji model, ići na privatizaciju kluba. Pa neka Mamić onda kupi klub, neka nađe prave partnere, pronađe novac i s Dinamom, za koji se kune da ga voli kao svoju obitelj, uđe u Ligu prvaka. Neka mu vrati dijelom ono što mu je zapravo Dinamo dao.
flok idi zove te žalosna sova, i ostavi se dinama dok si ti hranjen jugo-komunističkim lebom jer ti je tatek bil v partiji, hrvati su morali skrivati svoje simpatije prema dinamu i ako danas čovjek koji je uzdigao dinamo uz put ubere i lovu to dinamovcima nesmeta jer smo dočekali da konačno imamo dinamo , a ti bi očito bio puno sretniji da je to zvezda ili partizan ili možda radnički iz niš, niš, niš