Dominik Livaković debitirao je u subotu navečer za Barcelonu i odradio solidan posao. Dva dana poslije, kada se slegnu dojmovi s gostovanja u Sevilli, puno je zanimljivije od samog rezultata pitanje što taj debi zapravo znači za hrvatskog vratara.
Barcelona je pobijedila Sevillu s 3:1, Raphinha je zabio hat-trick i u prvi je plan, očekivano, došao brazilski napadač, a Livaković je ostao u nešto tišoj ulozi. Primio je pogodak, ali kod njega nije mogao puno učiniti. Nije to bio debi za pamćenje zbog neke spektakularne obrane, ali Liviju je zasigurno mnogo značio jer je ispunio dječački san.
Još mora popraviti igru nogom
Hrvatski vratar nije ni trebao biti prvi izbor za utakmicu u Sevilli. Nakon ozljede Joana Garcíje mnogi su očekivali da će među vratnice stati Wojciech Szczęsny. Poljak je, međutim, nakon pogreške protiv Racing Santandera ostao na klupi, a Hansi Flick odlučio je priliku dati Livakoviću.
– Katkada nije potrebno sve analizirati, nego imati i osjećaj. To je bio moj osjećaj i tako smo odlučili – kazao je kratko Flick nakon utakmice.
Nije to bila velika izjava, ali dovoljno govori o tome kako je Livaković uopće dobio priliku. Barcelona ga nije dovela da bude ukras na klupi, nego zato što u njemu vidi vratara koji joj može pomoći. U Sevilli je dobio prvi ozbiljan ispit.
Španjolski mediji njegov su nastup uglavnom ocijenili bez pretjerivanja. Mundo Deportivo istaknuo je da je obranio ono što je trebao, a nije imao zamjerke za primljeni pogodak. El Nacional bio je nešto stroži i dodijelio mu ocjenu 5 od 10, uz dojam da je riječ o diskretnom debiju, posebno uz određene probleme u igri nogom. I tu zapravo dolazimo do onoga što će Livakovića čekati u Barceloni.
U reprezentaciji, pa i u Dinamu, navikao je na drukčiji način branjenja. Biti vratar Barcelone je teško jer najčešće imaš jako malo posla, ali zato moraš biti izuzetno koncentriran da možeš dobro reagirati u onim situacijama kad protivnik napokon dođe do prilike. Uz to, od vratara se traži da bude dio igre, da sudjeluje u izgradnji napada i da pod pritiskom ostane miran s loptom u nogama. Bit će to jedan od dijelova igre na kojem će Flick inzistirati.
Livaković nije preko noći postao vratar za velikana. Njegov put trajao je godinama i, ako ćemo biti iskreni, do ovakvog je transfera trebalo doći i ranije. U Dinamu je dugo bio jedan od najvažnijih igrača, a s Hrvatskom je prošao ono što većina vratara može samo poželjeti. Bio je dio momčadi koja je u Rusiji 2018. osvojila srebro, a četiri godine poslije u Kataru stigla do bronce. Upravo je Svjetsko prvenstvo u Kataru možda najbolje pokazalo kakav je Livaković vratar, odradio ga je na vrhunskoj razini. Posebno je u svijetu odjeknula utakmica protiv Japana u osmini finala kada je obranio tri jedanaesterca u raspucavanju. Hrvatska je prošla dalje, a Livaković je proglašen igračem utakmice.
Nije to bila njegova jedina velika večer, bilo je puno takvih, i u Dinamovu dresu i u reprezentaciji. I upravo zato danas pomalo neobično zvuči činjenica da je u Barcelonu stigao tek s 31 godinom. Takav transfer bilo je realno očekivati prijašnjih godina, kada je zaista briljirao, ali nije se dogodio. I onda, kad su svi pomislili da njegova karijera ide silaznom putanjom, kada je izgubio jedinicu u Fenerbahčeu, kad nije branio u Gironi, javila se Barcelona.
Možda i zato njegov debi u Sevilli treba gledati malo drukčije. Nije poanta u tome što nije imao deset obrana, što nije bio junak utakmice ili što španjolski mediji nisu jutro nakon susreta pisali samo o njemu. To ni nije bilo realno očekivati. Važnije je što je Livaković konačno dobio priliku stati na vrata kluba kakvog je zaslužio. I nije tu stigao na temelju jedne dobre utakmice, već zbog svoje konstantnosti. Za Hrvatsku je branio protiv najboljih reprezentacija svijeta. Branio je na svjetskim i europskim prvenstvima, u utakmicama u kojima je često bio prevaga. U Dinamu je godinama bio izložen pritisku kakav nosi igranje u najvećem hrvatskom klubu, dok je u Fenerbahçeu prošao i potpuno drukčiji nogometni ambijent.
Poziv Barce se ne odbija
I zato mu je sve što se sad događa došlo kao nagrada. Puno toga može zahvaliti i svom menadžeru Andyju Bari koji mu je dogovorio angažman kakav zaslužuje. I sad može uživati jer mu je karijera zaokružena. Pritom se ne treba osvrtati na komentare pojedinih navijača Dinama koji mu zamjeraju što nije došao u Maksimir, kako se činilo na kraju prošle sezone. Livi je Dinamu dao jako puno, bio korektan, kao što je korektan bio i Dinamo koji mu je pružio ruku prije Svjetskog prvenstva i doveo ga na posudbu kako bi branio. No, kad vas zove Barcelona, to je poziv koji se ne odbija. Pa makar i za drugog vratara. Vidjeli smo već sad, prilika će biti. Bitnije je znati da klub na njega računa i da vjeruje kako može biti od pomoći kad za to bude potrebe. A kad je pitanju reprezentacija, Livi nas je godinama naviknuo na sjajna izdanja, bilo kad je u punom pogonu u klubu, bilo kad ne brani. Tako će biti i sada, uz još jedan dodatak: iako nije idealno kad nisi prvi vratar, ponekad je i trening u Barceloni, kad braniš najvećim svjetskim zvijezdama, jači od nekih utakmica. A da ne pričamo o dimenziji više koju će dobiti kad usavrši igru nogom...
Livaković, već zbog reprezentacije, mora igrati (braniti).