Kraljice šoka, nije sve tako sivo

Budimo realni, da su hrvatske rukometašice na Svjetskom prvenstvu otišle ne samo među osam nego i korak dalje od četvrtfinala, status “ženskog” rukometa ne bi se u našoj zemlji pomaknuo ni za milimetar. I dalje bi bio miljama iza onog koji uživa u Mađarskoj gdje se uredno još od 2014. svake godine održava Final Four Lige prvakinja. Čisto radi šire slike od koga je Hrvatska ispala, od posljednjih 11 finala Lige prvakinja samo su dva prošla bez mađarskog kluba. Druga je stvar zanimanje, pa i popularnost koju je ova generacija hrvatskih rukometašica zasluženo izborila sjajnom broncom u Danskoj 2020. Stekle su tada i nadimak Kraljice šoka, što je pomalo bila i igra riječi jer je Šoka nadimak bivšeg izbornika Nenada Šoštarića koji je dobar dio trenerskog života posvetio rukometašicama i ta je bronca bila kruna opusa i rada u nerijetko očajnim financijskim uvjetima. Uglavnom, između ekipe i Šoštarića stavljen je znak jednakosti, no da život u sjeni muških kolega ima i svoju svijetlu stranu, najbolje svjedoči da se pamti samo bronca. Za zadnja mjesta i pad s trećeg na osamnaesto već će se naći sto alibija na koja Červar, Goluža, Babić i Horvat ne bi imali pravo, baš kao što neće imati ni Perkovac. U suštini, sve što se napravi – dobro je. Kad izostane rezultat, opet dobro, idemo dalje. U tom smislu, čemu priča o tragediji kad smo rasplet poput ovog s Mađaricama već gledali u težem obliku i na većoj sceni, u Parizu 2017.? Tragedija je, ako možemo o sportskom rezultatu pričati uopće kao o tragediji, kad kod kuće izgubiš 14 razlike kao Poljaci 2016. i ispadneš od momčadi koju si na oba natjecanja prije i poslije toga uredno dobio. Ili kad igračice Dugog Sela moraju skupljati i moliti za donacije da bi odigrale još dvije europske utakmice koje su sportski izborile. Što više govori da bazi fali para nego da je uopće nema. Logično, u trenucima šokova razmišlja se i “hoće li biti više takve šanse”, ali najbolji odgovor na to dala je Katarina Ježić: “Nikad neću odustati, vjerujem da još dva puta mogu do Olimpijskih igara!” Ako to kaže Katarina koja je poslije vratarke Pijević najstarija, zašto bi se mlađe predavale?