Priča o Novaku Đokoviću, po gotovo svim statističkim mjerilima najvećem tenisaču koji je ikada držao reket, još uvijek nije u potpunosti ispisana, no njegova ostavština već sada djeluje nedostižno. S 24 Grand Slam naslova, olimpijskim zlatom i rekordnih 428 tjedana na vrhu svjetskog tenisa, on je čovjek koji je redefinirao granice sportskog uspjeha. Pa ipak, usprkos svim trofejima, ostaje jedna od najkompleksnijih figura modernog sporta. Novi dugometražni dokumentarac “Đoković: vuk zimi”, koji je stigao na streaming platformu Prime Video, pokušava odgonetnuti zagonetku koja ga okružuje. Režiju potpisuje Jason Hehir, autor hvaljenog serijala “Posljednji ples” o Michaelu Jordanu. Film ne nudi samo kronologiju uspjeha, već zaranja duboko u psihu čovjeka oblikovanog u izvanrednim okolnostima, od odrastanja u Srbiji pod bombama do uspona na svjetski tron gdje ga, umjesto otvorenih ruku, često dočekuje otpor. On je bio uljez koji je poremetio mitsko rivalstvo Rogera Federera i Rafaela Nadala, donoseći sirovu, nefiltriranu strast koja se ponekad kosila s uglađenim normama teniskog svijeta.
Ključ za razumijevanje Đokovićevog mentaliteta, kako sugerira i sam film, leži u njegovom djetinjstvu i konceptu koji je teško prevesti, ali koji prožima srpsku kulturu - “inat”. To je jedinstvena mješavina prkosa, tvrdoglavosti i ponosa, sila koja se aktivira upravo onda kada vam kažu da nešto ne možete učiniti. Odrastajući usred NATO-ovog bombardiranja, gdje su teniski treninzi prekidani sirenama za zračnu opasnost, Đoković je iskovao mentalnu čvrstinu koja ga je kasnije definirala na terenu. Njegov bivši trener Andre Agassi u filmu iznosi fascinantno zapažanje:
- Bio sam iznenađen koliko mračnim Novak mora postati da bi izvukao najbolje iz sebe. Da bi obavio svoj posao, trebao mu je strah ili bijes, jer s ljubavlju ili zahvalnošću gubio je svoje očnjake.
Ta potreba da se hrani negativnom energijom, da pronalazi motivaciju u zvižducima s tribina, potječe iz vremena kada je kao dječak morao dokazati svijetu, ali i samome sebi, da ga okolnosti neće slomiti. Hehir vješto povezuje te rane traume s kasnijim kontroverzama, poput sage s cijepljenjem i deportacije iz Australije, sugerirajući da je Đokovićev otpor prema autoritetima duboko ukorijenjen u iskustvima iz djetinjstva.
Paralele s Michaelom Jordanom, koje Hehir povlači, nisu nimalo slučajne. Obojica dijele rijetku sposobnost da budu potpuno prisutni u trenutku, da isključe svu buku i fokusiraju se isključivo na sljedeći poen ili sljedeći šut.
- Zašto bih razmišljao o onome što ne mogu kontrolirati?” - filozofija je koja ih vodi.
No, ono što ih čini istinskim fenomenima jest neprestana potreba za natjecanjem i sposobnost da izmisle nepoštovanje tamo gdje ga možda i nema. Hehir se prisjeća kako je Jordan na pitanje što mu najviše nedostaje iz igračkih dana bez razmišljanja odgovorio:
- Dokazivanje ljudima da su u krivu.”
Đoković funkcionira na identičan način. Njegov tim često mu je morao govoriti da prestane vikati na čovjeka u publici koji zapravo navija za njega, a ne protiv njega. Ali jednom kad se Đoković fiksira na percipiranog neprijatelja, istina postaje nevažna. Taj mentalni mehanizam, ta sposobnost da se cijela arena pretvori u protivnika, blagoslov je i prokletstvo. To je ono što ga tjera da u petom setu, nakon pet sati igre, pronađe snagu za još jedan nevjerojatan udarac. U samom traileru za film Đoković izgovara rečenicu koja sažima njegovu unutarnju borbu:
- Pokušavam dokazati da sam u krivu više nego itko drugi. Najveći sumnjičavac sam ja.
Ta unutarnja borba manifestirala se i kroz njegov složen odnos s publikom. Dok su Federer i Nadal uživali u gotovo univerzalnoj ljubavi, Đoković je često bio negativac, autsajder koji se usudio narušiti uspostavljeni poredak. Film se ne boji prikazati te trenutke, poput scene iz Melbournea gdje je izviždan nakon što je zbog ozljede morao predati meč. Novinar Howard Bryant u dokumentarcu primjećuje kako nikada nije vidio toliki “negativni kvocijent” oko jedne superzvijezde. Čak i sada, u fazi karijere koju Bryant naziva “lavom u zimi”, kada publika obično prigrli ostarjele legende, Đoković ne dobiva istu toplinu. Hehir smatra da je to djelomično i zato što je Đoković sam kultivirao personu koja može podnijeti sve.
Film, međutim, ne pokušava promijeniti mišljenje gledatelja ili ih natjerati da zavole Đokovića. Njegov cilj je, kako kaže redatelj, pružiti dublje razumijevanje, pokazati ljudsku stranu i frustraciju sportaša koji je, usprkos svemu, uvijek pronalazio način da se vrati jači i utiša kritičare na jedini način koji zna - pobjedom. Svjetska premijera filma, održana u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, okupila je impresivna imena poput Zlatana Ibrahimovića, Johna McEnroea, Mikea Tysona i Anne Wintour, što svjedoči o značaju projekta koji nadilazi sportske okvire.
Ipak, najsnažniji trenuci filma nisu oni s teniskih terena, već oni koji otkrivaju čovjeka iza ratničke fasade. Hehir s posebnom pažnjom prikazuje Đokovića kao oca i supruga, razbijajući mit o jednodimenzionalnom, opsesivnom sportašu. Jedna od najupečatljivijih scena prikazuje njegovu kćer Taru kako mu tijekom treninga prilazi, sjeda u krilo i stavlja mu šešir na glavu, a on se prepušta igri s dječjom radošću. Njegova supruga Jelena, koja je s njim od tinejdžerskih dana, u filmu otkriva kako se Novak nosi s porazima. On se izolira, ponekad tjednima, potpuno se isključujući iz svijeta, devastiran neuspjehom. No, postoji jedna osoba koja može probiti taj oklop.
- Tara mu to jednostavno ne dopušta - objašnjava Jelena.
Njena dječja nevinost i bezuvjetna ljubav jedino su što ga može izvući iz najdubljih ponora. Taj kontrast između nemilosrdnog borca, kojeg Agassi opisuje kao nekoga tko treba tamu da bi pobijedio, i nježnog oca koji se topi u zagrljaju svoje kćeri, srž je onoga što Hehirov film pokušava prikazati. To je priča o čovjeku čija ljubav prema obitelji nadilazi čak i njegovu monumentalnu strast za pobjedom.
Kako bi naslikao potpun portret, Hehir je okupio impresivnu listu sugovornika. O Đokoviću u filmu govore njegovi najveći rivali i legende sporta, uključujući Rafaela Nadala, Petea Samprasa, Borisa Beckera i Jima Couriera. Njihova svjedočanstva, zajedno s analizama vodećih teniskih novinara, pružaju višeslojnu sliku Đokovićeve karijere i njegovog utjecaja na tenis. Film detaljno prati njegov put, od prvih udaraca pod budnim okom Jelene Genčić, preko usavršavanja na akademiji Nikole Pilića u Njemačkoj, do obaranja gotovo svih zamislivih rekorda. Podsjeća na povijesne mečeve, poput najdužeg Grand Slam finala u povijesti protiv Nadala u Australiji 2012., koje je trajalo pet sati i 53 minute, ali se ne zadržava samo na brojkama. Istražuje se i fenomen “aure” o kojoj je pričao mladi njemački tenisač Max Schönhaus, opisujući kako bi u prepunom i bučnom restoranu za igrače nastala potpuna tišina onog trenutka kada bi Đoković ušao u prostoriju. Svi pogledi bili bi uprti u njega, u šampiona čija je prisutnost jednostavno zahtijevala poštovanje.
Možda najsnažnija metafora čitavog filma dolazi iz jedne neočekivane, spontane scene. Tijekom snimanja na vrhu planine u Crnoj Gori, nakon napornog treninga, Đoković je zagrlio suprugu, a zatim, bez ikakvog povoda, ispustio glasan, prodoran i primalni urlik, poput vuka. Zvuk je bio toliko stvaran da je asistentica produkcije, koja je stajala iza zavoja, pomislila da je napada prava zvijer. A onda, samo nekoliko sekundi nakon tog divljeg krika, Đoković se okrenuo prema kameri i nabacio sramežljiv, gotovo dječački osmijeh. U tom trenutku, u te tri sekunde, sadržana je cjelokupna esencija Novaka Đokovića. S jedne strane sirova, neukrotiva snaga vuka koji se penje uz planinu, gladniji od svih ostalih. S druge strane, ranjivi čovjek svjestan kamere i svijeta koji ga promatra. To je dualnost koja ga čini tako fascinantnim - ratnik i zabavljač, prkosni autsajder i globalna ikona.
Na kraju, “Vuk zimi” nije samo film o tenisu. To je studija karaktera, priča o otpornosti, obitelji i neprestanoj potrazi za dokazivanjem u svijetu koji vas je prerano otpisao. Iako Đoković ima 39 godina, on je i dalje lav u zimi, opasniji nego ikad, crpeći snagu iz desetljeća iskustva i neugasive gladi. Kako je rekao sam redatelj, on se neće zaustaviti dok ga tijelo na to ne prisili, jer sve dok postoji i najmanja šansa da na bilo koji dan može pobijediti Alcaraza ili Sinnera, zašto bi stao? Dokumentarac pruža najkompletniji portret do sada, ali ostavlja otvoren kraj. Jer, kako se navodi na samom početku, priča o Novaku Đokoviću još nije završena. Njegovo putovanje, sa svim svojim usponima, padovima i kontroverzama, daleko je od gotovog. Vuk još uvijek zavija s vrha planine.
Urliknuo je poput srpskog đojlena kad ga je primil od age