Kad stoperi vode igru, svirka može biti samo loša

Prije tri desetljeća u Masarykovoj i Gundulićevoj, najčešće u Kavkazu, Zvečki i Blatu, suhonjavi mladić u tada popularnoj sivomaslinastoj komandosici s prvim primjercima Ray-Ban naočala koje su bile posljednji hit, bio je svojevrsni propovjednik jednog posebnog vremena. Sve viđenije gradske cure su mu se željele približiti, iako nije bio šminker, današnja bi mladež rekla “fensi”, bio je buntovnik s razlogom kojeg mnogi nisu željeli, niti su smjeli razumjeti. Netko je bio smion usuditi se Branimira Štulića usporediti s nenadmašnim književnikom Miroslavom Krležom. Sigurno je jedno, bio je ponajprije vrlo sposoban i talentiran umjetnik, pritom je nedvojbeno bio važan pjesnik. U svom je stilu, snažno, strasno, istodobno uznemirujuće nasilno, a opet tako nježno kao nikad nitko, recitirao i pjevušio, zapravo recenzirao jednu istočnoeuropsku diktaturu.

Stoper na stopera

Dovoljno sam star da se dobro sjećam tog doba, no Štulićev životni svjetonazor zapravo sam do kraja uspio spoznati tek kada sam, kao i svi moji suputnici kroz vrijeme, shvatio da živim u sličnoj diktaturi, samo drugog ideološkog predznaka. I zapravo savršeno mogu razumjeti što nam je to naš Miki zapravo želio poručiti.

Hrvatski nogomet su danas predsjednik HNS-a, Dinamov izvršni dopredsjednik, te bivši stoper vatrenih koji ne preza ni od čega da bi se sredinom prosinca domogao ugledne fotelje, te stavio ruke na prilično punu blagajnu HNS-a. No, niti drugi stoper, onaj iz Bugojna, više zapravo tu nema što tražiti. U testamentu ostavlja uspjehe reprezentacije, ali užasne odnose unutar nogometne organizacije. Njih je, eto, Štulić zapravo predvidio tamo prije tri desetljeća kroz ove riječi: “To su lutke od krvi bez trunke ideje” za prosperitet našeg nogometa, to su zapravo samo “oznojeni šampioni ugašenih pogleda koji imaju loše prikrivenu želju, ali imaju daleki cilj. I zato mi se kosa diže i strašno me ljuti kada vidim da samo podobni postaju zapravo cijenjeni ljudi”. Kod njih je, eto, “nezasitna ćud, hoće još pa još”. Nažalost, prati nas ta uvijek ista priča. Nogometu je trebao bivši kapetan vatrenih, osoba koja ima ime, pa i ugled u svijetu, koja se obrazuje. I zato bi trebao poslušati ove riječi: “Uradi nešto za svoju savjest, ne misli da si sam, kreni oštro i uzmi stvar u ruke, zaboravi na strah. Nema vremena da živiš još jednom, nema vremena da predahneš, i zbog toga, ne kolebaj se. Ma hajde mrdni već jednom, ma hajde pokreni se, ma hajde uradi nešto, to je tvoja dužnost”.

Kada netko od nas odluči u ruku uzeti pero i namočiti ga samo u realnu tintu te napisati što zapravo rade najvažniji nogometni dužnosnici, tada taj odnos izgleda ovako: čitam nedjeljni komentar koji jasno poručuje “tko drukčije kaže, taj kleveće i laže, ljudi bez kalibra i ideja ufuravaju nam istine crno-bijele. I svako malo se netko pospe pepelom po glavi, opreznost iznad svega, budi pametan, stari. A što ti tu možeš, ne budi lud, oni budu tebe, rista, ravno na sud”.

Profitersko vrijeme

Kao kroničar jedne nogometne priče između svih tih nezasitnih, bahatih i uglavnom nekompetentnih osoba osjećam se kao “sitna marioneta u ovo profitersko vrijeme, od početka pa do kraja malerozan broj”. I zbog svega što sam proživio i doživio u sedamnaestogodišnjoj karijeri “osjećam da lutam terasama svijesti, a nešto se u meni dijeli”.

Na kraju mogu razumjeti zbog čega je Štulić zapravo izabrao privatni i povučeni život, zbog čega je jednog dana popio kavu, ostavio opušak, sjeo na vlak i otišao. Na sreću, ostavio je svoju baštinu kakvu nema nitko od nas. Zapravo se samo osvijestio, prihvativši da ne može promijeniti svijet koliko god buntovan, izravan i zreo bio. I otišao je u Nizozemsku igrati mali nogomet, pa poslije s običnim ljudima, koje je obožavao, otišao na pivo. I zapravo mu zavidim na hrabrosti, ali mogu shvatiti da se više nikad ne želi vratiti.