Janica & Ljubo

Nije bilo dvojbe, nije je moglo biti. Kraljica i kralj, godine Gospodnje 2005. Janica je stara znanica, Ivan Ljubičić tu je prvi put. Znam pouzdano koliko mu to znači, on najbolje zna uz koliko je odricanja došao na pijedestal hrvatskog sporta.

Opet, kad budu otvarane stare arhive, u nekoj budućoj, sretnoj i nasmiješenoj zemlji između mora i brda, biti će zapisano da je Hrvatska tada, te 2005., izabrala kao najbolje sportaše jednu djevojku iz skijanja i jednog muškarca iz tenisa. Dva puta koja su vrlo lako mogla završiti, možda i logičnije i predvidljivije, u nekoj slijepoj ulici.
Priča Janice Kostelić i njezina puta do pokoravanja svjetskog skijanja povezana s pričom Ivana Ljubičića djeluje gotovo nestvarno. Skijanje i tenis u današnjoj vizuri svijeta, barem gledani iz neke ovdašnje, tranzicijske perspektive, smješteni su u elitističke sportove, predviđene za djecu bogatih. Janica nije imala ništa osim strašne volje i velike nadarenosti, iako je u nju i ona sama sumnjala. Ivan Ljubičić je među 10 najboljih na svijetu, do Davisova kupa došao je kroz groznu ratnu dramu, prolazeći izbjegličke kampove, trenirajući u poderanim tenisicama i boreći se poput lava od prve lopte i prvog servisa.

Njihove priče najbolja su potvrda da nikada nije teško kad vjerujete i da nikada nije nemoguće ako se dovoljno trudite. Danas sam uvjeren, s takvim pogledom na sport, s takvim pogledom na život, njih dvoje mogli su sve. Uspjeli bi vjerojatno i u golfu, možda bi vozili i formulu ili se uspinjali na Alpes d’Huez...