To je utakmica desetljeća, od 1997. nismo igrali tako važnu utakmicu, tražimo 20 tisuća ljudi da nas podrže! Spartak! Spartak! - grmio je Zdravko Mamić mobilizirajući plavi puk i medije.
U to se doba koje Mamić spominje, vrtio hit Emilije Kokić i Nine Badrić koji su u duetu pjevale "Ja sam vlak što zgazit će te, mali, vatromet kakav nisi probao". U to je doba na klupi Dinama također sjedio Marijan Vlak. No, vremena su se promijenila.
Optimistični vozač autobusa
Jedanaest godina kasnije, u Sloveniji sam razgovarao s čovjekom koji svakodnevno vozi 30 milijuna eura u skupocjenomu Dinamovu autobusu.
- Vidjet ćeš, mali, sve za nekoliko sati, kaj se brineš? Ovi dečki su sposobni napraviti veliki pothvat, samo mene slušaj - uvjeravao me Mile i hvalio sjajnu kavu koju kuha u autobusu.
Oko nas zamišljeno je, s rukama na leđima, hodao Marijan Vlak. Bez smiješka i pun briga tražio je rješenje, imao je malo vremena. Prilika je sjajna, dečki i nisu "tak' loši", stvari se moraju napokon poklopiti, a i protivnik je naviknut pasti na leđa.@linkbox@
I Boysi su prepoznali čas, zaboravili na ratove koje vode s upravom i poručili "Neka drhti cijela Europa od našeg uragana" i "Za povijest uz plavi dres". Problem nije bila ni maksimirska hladnoća, za koju je Ado Kožul, najsimpatičnija osoba koja nosi plavi sako, pronašao rješenje:
- Dečki, ponesite si pljosku!
Navijački čips
Kudio sam one koji su u kladionici stavili šarenu novčanicu na "x2", legli u krevet pred TV, primili "komada za čuču", a drugom rukom u usta stavljali Franckov navijački čips. Igrala se utakmica svih utakmica, biti ili ne biti. Trebalo se omotati šalom, makar i Benettonovim, sjesti na prašnjavi stolac i pljeskom pomoći plavim bluzama. Sve je bilo idealno, čak je i Profesor negdje u kutu čvrsto stiskao fige. Bila je to prilika svih prilika.
Sumnjiv je bio jedino slatkorječivi Stipe Pletikosa koji je hvalio maksimirsku travu i publiku, upozoravao na probleme Rusa, veselio se povratku kući i najavio kako će uživati u utakmici. On je znao nešto što mi drugi nismo.
Nada je tinjala, već su se radile kalkulacije kakvi su izgledi za prolaz s bodom kada je maksimirsku tišinu prekinuo rik Ivana Saenka koji se lijepo namjestio između nezinteresiranog Drpića i Vrdoljaka i lagano gurnuo loptu iza Butine. Ipak, dovoljno jako da prevari uspavanu modru momčad, da se vozač Mile primi za glavu.
Ibanezu kapa dolje
Luisu Ibanezu nije trebao prevoditelj David, shvatio je i sam koliko je važan sraz s ruskom mašinom. Driblao je, centrirao, pucao, varao, probijao, činio apsolutno sve. Čak se i ozlijedio. No, bio je u svom htjenju usamljen, "ruku su mu htjeli dati" tek Mandžukić i Mikić. Ostali su samo griješili. Igrač koji se pošteno namučio da zaradi jedini pljesak publike neće još dugo igrati u Maksimiru. Jedini odskače, brzo će na Zapad.
Vidjelo se ponovo, momčad je to koja, uz sve simpatije, ipak nema klasu potrebnu da igraju s velikim dečkima. Neki, čini se, ni pretjerane želje da ih se još godinama pamti.