U srcu stare Trešnjevke, u popularnoj Grabi, smjestio se dom jednog od onih klubova koji čine dušu grada. Daleko od blještavila i milijunskih transfera modernog nogometa, NK Trešnjevka živi svoj život kao simbol lokalnog identiteta i podsjetnik na neka romantičnija vremena. Dok se klub priprema obilježiti stoljeće postojanja, njegova priča nudi nevjerojatan presjek sportske, ali i društvene povijesti Zagreba. To je priča o kvartovskom ponosu koji je jednom bio dovoljno velik da zaigra u Europi i da se ravnopravno nosi s najvećim klubovima bivše države, prije nego što ga je vihor tranzicije i zaborava gurnuo na margine.
Sve je počelo davne 1926. godine, kada je u radničkom naselju koje je tek postajalo dijelom grada osnovan Hrvatski športski klub "Panonija". Međutim, stanovnici i sportaši željeli su da klub nosi ime njihova kvarta, pa je tri godine kasnije, na konstituirajućoj skupštini 16. svibnja 1929., službeno rođen HŠK "Trešnjevka". Prvi predsjednik bio je Adolf Schlesinger, no zanimljivo je da su tadašnje vlasti u početku odbijale odobriti klupska pravila zbog izražene lijeve političke orijentacije njegovih članova. Klub je od samih početaka bio više od nogometa; imao je i biciklističku, dramsku, kuglačku i pjevačku sekciju, postavši centar društvenog života. Prve utakmice igrale su se na igralištu omeđenom današnjim Trsatskom i Crikveničkom ulicom, gdje su "zeleni" započeli svoj polagani, ali siguran uspon.
Klub je iz godine u godinu napredovao, penjući se iz četvrtog razreda Zagrebačkog nogometnog podsaveza sve do Prvog B razreda 1936. godine. No, predratno razdoblje donijelo je i prve velike izazove. Zbog teških financijskih nedaća, HŠK "Trešnjevka" se 8. kolovoza 1940. godine fuzionirao sa ŠK "Skakavci" u novi klub pod imenom ŠK "Trešnjevački skakavci". U vihoru Drugog svjetskog rata, klub je odigrao ključnu ulogu, okupljajući mlade i napredne omladince kroz sportske aktivnosti. Bio je poznat po naprednim idejama svojih članova, a mnogi od njih platili su najvišu cijenu za slobodu. Imena poput Milana Gotliha, Kole Komljenovića, Dinka Poljaka i braće Ogorelec zauvijek su upisana u povijest kluba ne samo kao sportaša, već i kao heroja koji su svoje živote položili u antifašističkoj borbi.
Nakon rata, sportski život se polako obnavljao, a 29. siječnja 1950. godine klub i službeno postaje NK "Trešnjevka". Taj datum označava početak najslavnijeg razdoblja, a za njega je zaslužan jedan čovjek - Grga Starčević. Njegovim dolaskom na čelo kluba započinje ispisivanje najljepših stranica klupske povijesti. Starčević, kojeg mnogi i danas smatraju najvećim predsjednikom kluba, bio je vizionar i nevjerojatan organizator. Okupio je oko sebe istaknute sportske entuzijaste, društveno-političke radnike i privrednike, ali ono što je bilo najimpresivnije jest da je uspio stvoriti pokret. Za ondašnje pojmove, okupio je nevjerojatan broj od gotovo 5000 volontera i podupirućih članova koji su redovito plaćali članarinu i svojim radom pomagali klubu. Bio je to istinski narodni klub, čija je snaga ležala u zajedništvu cijelog kvarta.
Pod Starčevićevim vodstvom, Trešnjevka je nezadrživo krenula prema vrhu. Nakon osvajanja prvenstva Zagrebačkog podsaveza, klub je preko vrlo jake Hrvatsko-slovenske lige i zonskog natjecanja 1958. godine izborio ulazak u novoosnovanu Drugu saveznu ligu. Godinu dana kasnije, 1959., uz pomoć Općine Trešnjevka i Grada, klub je dobio i svoj današnji dom, travnati teren u popularnoj "Grabi", koji je postao tvrđava "zelenih". Grga Starčević je bio duša kluba sve do svoje iznenadne smrti 1962. godine, kada je preminuo od srčanog udara gledajući utakmicu svoje voljene Trešnjevke - simboličan odlazak čovjeka koji je živio za svoj klub. Njegov rad nastavio je Ivan Bačun, tadašnji direktor Zagrebačkog velesajma, a plodovi Starčevićeve vizije tek su trebali biti ubrani. Vrhunac je stigao u sezoni 1962/63., kada je Trešnjevka osvojila Drugu ligu - Zapad i ostvarila povijesni uspjeh - ulazak u Prvu saveznu ligu Jugoslavije, tada jednu od najjačih liga u Europi.
Tri sezone Trešnjevka je bila dio elite. Generacija igrača sastavljena mahom od profesionalaca, poput Josipa Ladovića, braće Željka i Mihe Kovača, Marijana Brnčića, Branka Gračanina, Ante Vučkova te po mnogima najboljeg igrača u povijesti kluba, Hrvoja Jukića, ostavila je neizbrisiv trag. Već u prvoj prvoligaškoj sezoni 1963/64., "zeleni" su ostvarili najveći uspjeh u povijesti - nastup u Kupu velesajamskih gradova, preteči Kupa UEFA i današnje Europske lige. Ždrijeb im je u prvom kolu dodijelio portugalski Belenenses iz Lisabona. Iako su ispali s dva poraza (0:2 u Zagrebu i 1:2 u Lisabonu), sama činjenica da je jedan kvartovski klub igrao u Europi bila je ravna čudu. U Kupu maršala Tita također su ostvarili zapažene rezultate, a posebno se pamti okršaj osmine finala iz sezone 1959/60. protiv moćnog gradskog rivala Dinama, kada su na Maksimiru izgubili s 3:2 tek nakon produžetaka, pokazavši zube puno slavnijem susjedu.
Nakon tri sezone u eliti, Trešnjevka je 1966. godine ispala iz Prve lige i više se nikada nije vratila. Relegacija je označila početak dugog i sporog pada. Najveće zvijezde su otišle; Brnčić, Gračanin i Jukić prešli su u Dinamo s kojim su već iduće sezone osvojili Kup velesajamskih gradova, dok je Ante Vučkov ostvario transfer u Bayern München, gdje je, prema nekim izvorima, bio najplaćeniji igrač. Klub se u Drugoj ligi održao do 1973. godine, uglavnom s igračima poniklima u vlastitoj školi, no nakon toga je uslijedio strmoglavi pad u niže rangove natjecanja. Proslava 50. obljetnice 1976. godine protekla je u sjeni nezavidne situacije u klubu.
Dolaskom agilnog predsjednika Ivice Žignića 1982. godine zaustavljeno je daljnje propadanje te je klub doveden na prag jake Međurepubličke lige, no u kvalifikacijama je bio bolji sinjski Junak. Raspadom bivše države i uspostavom Hrvatske, Trešnjevka se neko vrijeme dobro nosila u Drugoj HNL, no krajem devedesetih godina doživjela je potpuni financijski i organizacijski kolaps. Klub je 1998. ispao u Četvrtu ligu, a ubrzo potom i u najniži rang, Zagrebačku ligu. U prosincu 1997., kada je klub bio praktički u rasulu, vođenje je preuzeo Petar Rajković, koji je s malobrojnim entuzijastima uspio zaustaviti potpuno gašenje i postaviti temelje za oporavak kroz rad s mladima.
Novi milenij donio je tek povremene bljeskove, poput osvajanja prvog mjesta u sezoni 2007/2008. i ulaska u četvrti rang natjecanja. Ipak, klub se nastavio boriti s kroničnim nedostatkom financija i stalnim promjenama uprava, a 2013. godine ponovno se našao na rubu gašenja. Spas je stigao u zadnji čas, kada je nova uprava preuzela klub s jednim ciljem - osigurati goli opstanak. Danas se NK Trešnjevka natječe u 3. NL - Centar, a najveća vrijednost kluba je njegova škola nogometa koja okuplja stotine djece i mladih, nastavljajući tradiciju odgoja generacija Trešnjevčana.
Po naslovu mislio sam da se radi o Hajduku.