Šteta je što na subotnjem derbiju Hajduka i Dinama nije bilo predstavnika najviše hrvatske politike jer iz prve bi se ruke uvjerili da je i Hajduku, baš kao i Dinamu, potreban novi stadion. I to odmah! Jer splitski stadion, baš kao i zagrebački, postao je već odavno opasan i za gledatelje. Slika iz samog podnožja Poljuda, gdje prokišnjava tik uz strujne instalacije, najbolji je pokazatelj u kakvom je stanju stadion. Poljudska ljepotica nažalost već dugo vremena nije ljepotica, već je ruglo koje prokišnjava pri svakoj većoj oluji, koje nije dostojno kluba poput Hajduka. Budući da je maksimirski stadion u još gorem stanju, dolazimo do porazne činjenice da su nam dva najveća sportska ponosa taoci loše infrastrukture. Osnova svakog ozbiljnijeg europskog kluba jest normalan stadion koji može generirati ekstraprofit, no Dinamo i Hajduk taj luksuz odavno već nemaju. A pitanje je i kada će ga imati. Jer, prema najoptimističnijim procjenama, novi bi se Maksimir mogao izgraditi tek krajem 2031. godine, a novi Poljud (ili stadiona na Brodarici) još i kasnije.
No, hrvatska bi Vlada morala učiniti sve da Zagreb i Split što prije dobiju nove stadione, koliko god to koštalo. Cijena novog stadiona kreće se oko 200 milijuna eura, naravno da je to velik novac za državni i gradski proračun, no morat će se pronaći. Floskule, odnosno najobičnije gluposti su tvrdnje onih koji smatraju da bi si Hajduk i Dinamo trebali sami graditi stadion, a razlog je jednostavan – u našem okruženju to je jednostavno nemoguće. Da, veliki europski klubovi poput Reala, Manchester Cityja, Arsenala sami su si izgradili stadiona, no oni igraju u ligama koje generiraju takav novac da mogu sami ulagati u infrastrukturu. Hrvatska pak spada u okruženje liga poput Mađarske, Srbije, Sjeverne Makedonije, Rumunjske, Bugarske, gdje stadione grade isključivo države i gradovi. Zapravo, Hrvatska ne spada čak ni u taj krug zemalja jer su Budimpešta, Bukurešt, Sofija i Tirana posljednjih godina dobile moderne stadione sagrađene državnim novcem, a Zagreb i Split nisu.
Hrvatska na novi, veliki stadion čeka čak 47 godina, odnosno od 1979. kada je za potrebe Mediteranskih igara u Splitu sagrađen Poljud. Sramota je to ne samo zato što se ponosimo sportom već i zato što su stadioni, od pamtivijeka, esencija svake države. Nekada su to bili koloseji i arene, danas stadioni, mjesta gdje se narod okuplja, bilo za utakmice, koncerte bilo za nešto treće. Svaka imalo ozbiljnija država ima dva, tri funkcionalna velika stadiona, mi nemamo nijedan, već se moramo sramotiti kada suparnici Hrvatske, Dinama i Hajduka stižu u Hrvatsku. I čude se kako to da zemlja koja je bila dvaput bila treća i jednom druga na svijetu igra u ovako lošim uvjetima.
Sulude su i teze onih koji za tih 200 milijuna eura broje vrtiće i škole koje možemo izgraditi. Da, treba i dovoljan broj vrtića i škola, ali jednako je potrebno za državu imati i normalne stadione i sportsku infrastrukturu. Jer, u konačnici, na tim stadionima igraju i vrijeme provode ta ista djeca kojoj prije toga osiguravamo vrtiće i škole.
Hrvatski stadioni postali su opasni za život, nemamo više vremena ni za stručne analize Poljuda koje traju nekoliko mjeseci ni za novi natječaj Maksimira ako se postojeći sruši. Dosta je populizma i kalkulacija, dajte nam nove stadione što prije. Jer Dinamo i Hajduk, odnosno Zagreb i Split, to zaslužuju.
Pogrešno, upravo politika shvaća da ona vlada koja će graditi stadion izgubiti izbore. Gradnja stadiona nosi najmanje 5 ozbiljnijh uskoćkih predmeta. Naime, tu će profitirati samo jedna interesna grupacija, a sve ostale će izgubiti i srušiti HDZ. Onda će na vlasr doći neka koalicija, koja opet neće sagraditi stadion.