Nedjelja, 29. kolovoza 2004., posljednji je dan olimpijskih igara u Ateni. Cijelo poslijepodne, kolone ljudi u hrvatskim majicama slijevale su se prema olimpijskom parku i Hellinikon Areni. Grčka prijestolnica bila je obojena u crveno-bijele kvadratiće, a pjesma hrvatskih navijača odjekivala je iščekujući povijesni trenutak - finale rukimetnog turnira između Hrvatske i Njemačke. Repriza finala svjetkog prvenstva iz 2003. godine kada je Lino Čertvar sa svojim izabranicima osvojio zlato.
Ova reprezentacija nije bila samo skup sjajnih pojedinaca; bila je to simfonija na terenu, stroj koji je došao u Atenu s dvostrukim teretom. Na leđima su nosili težinu zlata sa Svjetskog prvenstva u Portugalu godinu ranije, ali i gorak okus Europskog prvenstva u Sloveniji početkom iste godine, gdje su se osjećali pokradenima. Atena je bila prilika za iskupljenje i potvrdu dominacije. Iskoristili su je na najimpresivniji mogući način. S osam pobjeda u osam utakmica, savršenim nizom, gazili su sve pred sobom, igrajući rukomet koji su mnogi, tada i danas, opisali kao najljepši ikad viđen. Nije to bila samo pobjeda, bila je to poezija u pokretu, demonstracija sile koja je ostavila svijet bez daha i donijela drugo rukometno olimpijsko zlato u povijesti samostalne Hrvatske.
Taj stroj, maestralno vođen s klupe od strane Line Červara, bio je suočen s ogromnim hendikepom još i prije turnira. Ostali su bez Renata Sulića, ključnog pivota iz Portugala, koji je teško stradao u prometnoj nesreći. Njegova igra 'dva na dva' s Balićem bila je temelj svjetskog zlata. Bez njega, i bez iskusnog Božidara Jovića, sav teret pao je na leđa mladog Igora Vorija, kojemu je to bila prva velika rola u reprezentaciji. A odigrao ju je kao da iza sebe ima stotinu takvih turnira. Červar je na to odgovorio taktičkom genijalnošću, uvodeći dvije različite 5-1 obrane - jednu s Vorijem, a drugu s Goranom Špremom koji je mijenjao ritam i 'ubijao' svakog protivnika. Snaga te ekipe bila je i u nevjerojatnoj širini. Imali su takve vratare da je Valter Matošević, vjerojatno jedno od najvećih imena u povijesti, bio tek treća opcija. Iskusni Slavko Goluža čekao je s klupe svojih pet minuta da unese mirnoću i prelomi utakmicu. Svi su znali što Hrvatska radi, ali nitko nije mogao pronaći rješenje za njihovu razigranost, maštovitost i čvrstinu.
Put do finala bio je besprijekoran, ali ne i lagan. Sve je počelo u Faliro kompleksu. Na startu, u ranom jutarnjem terminu, pao je Island predvođen legendarnim Ólafurom Stefánssonom. Zatim je na red došla Slovenija, a za tu utakmicu motiv nije bio potreban. Rane iz siječanjskog polufinala Eura u Tivoliju bile su svježe, a u Ateni su Slovenci dobili lekciju i porciju od devet golova razlike. Nije to bilo pražnjenje, bila je to demonstracija realne snage. Najveća muka uslijedila je protiv brze i neuhvatljive Južne Koreje, utakmica iz koje su se naši rukometaši morali ozbiljno čupati. Nakon njih, svladani su i tradicionalno nezgodni Rusi. Pobijedili su momčad koja je uvijek stvarala probleme, pokazavši zrelost i mirnoću u ključnim trenucima, a briljantnim finišom priču su zaključili Losert i Lacković. Za kraj skupine, Španjolska je deklasirana s osam golova razlike, čime je osigurano četvrtfinale protiv domaćina Grčke. Grci, nošeni publikom, ponadali su se čudu, no bio je to samo zanos. Iz tog susreta pamti se potez za sva vremena, antologijski gol Nikše Kaleba koji je skočio, okrenuo leđa, fintirao šut kroz noge i zatim preko glave poslao loptu u mrežu. U polufinalu su čekali Mađari, a tada je eksplodirao Ivano Balić s devet pogodaka, odvevši Hrvatsku u borbu za Olimp.
U srcu te čudesne generacije stajao je čovjek kojeg su mnogi smatrali rukometnim Mozartom - Ivano Balić. Njegov talent bio je neponovljiv, a vizija igre ispred svog vremena. Igre u Ateni bile su dio nevjerojatnog niza koji potvrđuje njegovu dominaciju. Počevši s Europskim prvenstvom 2004., Balić je proglašen najkorisnijim igračem (MVP) na čak pet uzastopnih velikih natjecanja, uključujući i atenski turnir, što ga čini, simbolično rečeno, MVP-jem svih MVP-jeva. No, ono što je pokazao u finalu možda najbolje opisuje veličinu ne samo njega, već i cijele momčadi. Odigrao je briljantnu, dirigentsku utakmicu, razigravao suigrače i bio mozak svake akcije, a da pritom nije postigao niti jedan jedini pogodak. Svoju genijalnost u potpunosti je podredio kolektivu, dokazavši da je momčad uvijek iznad pojedinca, što je bila i prva od osam Červarovih zapovijedi. Godinama kasnije, Balić je Olimpijske igre 2004. i Svjetsko prvenstvo 2003. istaknuo kao najdraže turnire u karijeri. Ta žrtva u finalu ostaje vječni spomenik njegovoj nesebičnosti i rukometnoj inteligenciji.
A finale je bilo upravo to - rat živaca. Repriza finala Svjetskog prvenstva iz Portugala protiv moćne Njemačke. Svi su govorili da Nijemci ne mogu dvaput zaredom izgubiti takvu utakmicu. I doista, igrali su čvrsto, na rubu incidenta, s Florianom Kehrmannom koji je provocirao Červara i Stefanom Kretzschmarom koji je bio neumoljiv s krila. Njemačka je kontrolirala rezultat u prvom dijelu i na odmor otišla s prednošću 12:11. Njihova 6-0 obrana zadavala je Hrvatskoj ogromne probleme i u nastavku. U jednom trenutku, poveli su s velikih 15:12 i činilo se da naši posustaju. No, tada se pokazala nevjerojatna mentalna snaga ove ekipe. U 40. minuti, s dva uzastopna pogotka Petra Metličića, Hrvatska se vraća u egal. Sljedećih dvanaest minuta bile su možda i najduže u povijesti hrvatskog rukometa. Igralo se gol za gol. A onda je proradio hrvatski stroj. Mirza Džomba, koji je odigrao finale za pamćenje i završio s devet golova, zabija za vodstvo 21:20. Točku na i stavlja nevjerojatni Nikša Kaleb, koji s tri uzastopna pogotka ruši njemačke snove i odvodi Hrvatsku na 24:21 u 57. minuti. Dvoranom se prolomio delirij hrvatskih navijača. Njemačka je bila na koljenima, slomljenog duha i bez odgovora na hrvatsku rapsodiju. Posao je bio odrađen. Konačni rezultat 26:24 označio je početak neopisivog slavlja.
Slavlje koje je uslijedilo bilo je jednako legendarno kao i sama igra. Dok su im Rusi, oduševljeni hrvatskom predstavom, gotovo nosili igrače na postolje, naši su dečki pokazali zašto su bili neviđeno dobra klapa. Nakon što su dobili zlatne medalje i maslinove vjenčiće, krenule su anegdote. Pero Metličić je u svom stilu dobacio:
- Znaš dragi po čemu su isti Goluža, Matošević, Losert i Michael Jordan? Dva puta su bili na Olimpijskim igrama i dva puta su osvojili zlatne medalje. Pa nek' netko kaže da mi nemamo Jordana. Trojicu, dragi, trojicu!
Odmah mu je uzvratio Davor Dominiković:
- Znate li vi gospodine Metličiću da mi vas šijemo. Metković ima šest olimpijskih zlata. Podijelite to na broj stanovnika, pa ćete vidjeti da šijemo vaš Split.
Duhovitost se nastavila i na povratku kući. U avionu, nakon što je otvoren šampanjac, s razglasa se začuo Dominikovićev glas: - Pažnja, pažnja, moli se kapetan Slavko Goluža da skoči iz aviona i razveseli hrvatski narod.
Mladi Igor Vori, iscrpljen nakon turnira života, ispalio je rečenicu za anale:
Jedva čekam pripreme da malo odmorimo.
To zajedništvo bilo je tajni sastojak koji ih je činio besmrtnima.
Njihova besmrtnost potvrđena je po povratku u domovinu. Doček u Zagrebu bio je prizor za pamćenje; oko100 000 ljudi slilo se na Trg bana Jelačića kako bi pozdravilo svoje heroje. Slična scena viđena je i na splitskoj Rivi. Cijela se Hrvatska prepustila slavlju koje je potrajalo duboko u noć. Ta je generacija, spojivši svjetsko i olimpijsko zlato u samo godinu i pol dana, postavila standarde za budućnost, ostavila neizbrisiv trag i zadužila buduće generacije. Njihov uspjeh bio je utemeljen na filozofiji Line Červara sažetoj u osam zlatnih pravila, od kojih je prvo glasilo: "Ekipa je najbolji igrač." A oni su bili upravo to – savršena ekipa koja je igrala rukomet iz snova, rukomet koji je ušao u legendu i koji se i danas, godinama kasnije, prepričava s divljenjem i nostalgijom.
- Žao mi je što se godišnjica osvajanja zlatne olimpijske medalje gotovo nigdje nije ni spomenula. Žalosno je to, zar ne? Nije se sjetio ni HOO, ni Vlada, baš nitko. A mi smo napravili podvig po kojem će se, valjda, jednog dana snimiti film. Scenarij je u mojim dnevnicima i samo čeka da ga netko počne snimati. Bila je to generacija igrača koja je poniknula iz hrvatske rukometne škole. Godinama su bili, a i danas su, idoli mnogim dječacima. Srce me boli što se nitko nije sjetio tog velikog uspjeha“, javio se Lino Červar iz Sjeverne Makedonije, gdje trenira Pelister.
Od te zlatne generacije puno ih je ostalo u rukometu. Treneri su Venio Losert, Vlado Šola, Valter Matošević, Blaženko Lacković, Igor Vori, Davor Dominiković, Slavko Goluža, Denis Špoljarić, Petar Metičić dok su malo izvan rukometa Vedran Zrnić, Ivano Balić, Mirza Džomba , Drago Vuković, Goran Šprem i Nikša Kaleb